Homer (grč. Ὅμηρος, Hómēros) je znameniti grčki pjesnik kojemu se tradicionalno pripisuju veliki grčki epovi Ilijada (Ἰλιάς) i Odiseja (Ὀδύσσεια).
Budući da su podatci koji su napisani u mnoštvu njegovih životopisa često proturječni, ne zna se točno kada je živio. No, pretpostavlja se da je to bilo u 8. ili 7. st. prije. Kr. jer su tada bili dovršeni njegovi epovi Ilijada i Odiseja. Neki ga smještaju u doba trojanskoga rata (1194-1184), a neki misle da je živio sto ili čak četiristo godina nakon njega. Najprecizniji je Herodotov podatak, koji kaže da je Homer Heziodov suvremenik, no ni to nam ne govori puno s obzirom na to da se ne može pouzdano utvrditi vrijeme Heziodova života. Vrlo je raširena legenda koja kaže da je Homer bio slijep.
Jednako tako, ne može se pouzdano utvrditi ni mjesto Homerova rođenja jer mnogo jonskih i drugih gradova tvrdi da je slavni pjesnik bio njihov građanin. Prema tradiciji ih je sedam: Smirna, Rod, Kolofon, Salamina, Hios, Arg ili Atena, ali i taj popis varira kod različitih autora. Najrašireniji i najstariji jest podatak da je Homerovo rodno mjesto eolska Smirna, koja je postala jonskim gradom između 9. i 8. st. prije Kr. U današnje se vrijeme vjeruje da je možda živio u Troadi.
Ozbiljna kritika Homerovih djela čija je glavna zadaća bila utvrditi koja mu djela doista pripadaju započela je još u starini. U početku su mu se, osim Ilijade i Odiseje, pripisivala i neka manja pjesnička djela. Riječ je o zbirci od 33 većinom vrlo kratke himne pisane u heksametru i epskome stilu koje su služile rapsodima kao uvod u njihovo recitiranje epskih pjesama, a koje su nastale u vremenskome rasponu od 7. do 5. st. prije Kr. (npr. Himna Demetri, Himna Apolonu, Himna Hermu i Himna Afroditi). U današnje vrijeme se ne može pouzdano utvrditi tko je autor tih himni. Osim toga, pripisivala mu se i parodija junačkoga epa Boj žaba i miševa (Βατραχομυομαχία) koja je vjerojatno nastala u aleksandrijsko vrijeme; te podrugljiva pjesma Margit od koje je sačuvano nekoliko stihova i vijesti o njoj kod antičkih pisaca. Nakon Homera nastao je u Grčkoj velik broj pjesama koje su se svojedobno također pripisivale Homeru, a skup tih pjesama nazvan je Epskim ciklusom. Od njih posebice valja spomenuti pjesme koje obrađuju tebanske i trojanske legende. Tebanske su legende Edipodija, Tebaida i Epigoni, a trojanske Kiprije, Etiopida, Mala Ilijada, Razorenje Ilija, Povratak, Odiseja i Telegonija.
Homer je u antici bio popularan i poštovan, a njegovi spjevovi naširoko poznati. To nam svjedoče i slikarije na atičkim, eginskim, korintskim i halkidskim vazama iz 7. st. pr. Kr. koje obiluju prizorima iz obaju epova. Osim toga, Homer je snažno utjecao na cjelokupnu grčku književnost o čemu nam svjedoče mnogobrojni citati, aluzije, tematske podudarnosti te izravno spominjanje njegova imena već kod najstarijih poznatih grčkih pjesnika (npr. Hesoid). On je taj koji je radnju svojih spjevova smjestio među bogove i radnju izravno podredio njihovoj intervenciji, a taj princip slijedi cjelokupno grčko pjesništvo.
Proučavatelji Homerova djela slažu se u tome da se on ugledao na usmeno pjesništvo te se pretpostavlja da mu je na raspolaganju stajala značajna epska književnost. Naime, analiza strukture Ilijade i Odiseje pokazala je da se ti epovi sastoje od formula i stalnih mjesta usmene tradicije koji se ponavljaju. No očito je tek on epsku poeziju podigao na dotad nedostignutu umjetničku razinu. U Ilijadi i Odiseji je, naime, grčki ep zasigurno dosegao svoje savršenstvo, istodobno snažno nadilazeći granice svoga žanra dramatičnim prikazom događaja i humanizacijom stare junačke sage. Prizor u kojem Prijam i Ahilej, ubojica njegova sina, prepoznaju i štuju jedan u drugome čovjeka, vrhunac je Ilijade, a ujedno i polazna točka zapadnoeuropskoga pojma humanosti. Naime, Ahilej ubija Hektora zato što mu je ovaj ubio najboljega prijatelja. Prijam, Hektorov otac, dolazi Ahileju i ljubi mu ruke tražeći otkup sinova tijela. Ahilejev osvetnički bijes ustupa mjesto sažaljenju i humanosti te on vraća Prijamu mrtva sina. Osvetničke ratne strahote prepuštaju tako mjesto dirljivim prizorima posmrtnih svečanosti u čast junaku koji je pao za slobodu domovine. Taj motiv obogatio je karakterne crte Ahilejeve ličnosti.
Homerov jezik je književni, umjetni jezik koji se temelji na jonskom dijalektu, s primjesama ostalih grčkih dijalekata. Taj se jezik koristio stoljećima nakon homera kao jezik epskog pjesništva. Ilijada i Odiseja spjevane su u daktilskom heksametru, stihu koji se temelji na izmjeni dugih i kratkih slogova (tzv. kvantitativni stih, za razliku od akcenatskog koji se temelji na izmjeni naglašenih i nenaglašenih slogova, i silabičkog koji se temelji na broju slogova, npr. osmerac, deseterac…). Taj stih, koji se na latinskome naziva i versus heroica (herojski stih), sastoji se od šest stopa (hexa na grčkom znači šest), najčešće daktila (jedan dugi i dva kratka sloga: – UU), s tim da se daktil može na većini pozicija zamijeniti spondejem (dva duga sloga: – –), dok je zadnja, šesta stopa najčešće spondej, ali može biti i trohej (– U, odnosno jedan dugi i jedan kratki slog). Daktilski heksametar može dakle izgledati ovako:
– UU/– UU/– UU/– – /– UU/ – –
gdje – predstavlja dugi slog (arza), a U kratki slog (teza).
Na primjer, prvi stih Ilijade:
Srdžbu mi, / boginjo, / pjevaj A/hileja, / Peleju / sina
ima u hrvatskom prijevodu ovakvu shemu:
– UU/– UU/– UU/– UU/– UU/ – –
dok je u grčkom izvorniku:
μῆνιν ἄ / ειδε, θε / ά, Πη / ληϊά / δεω Ἀχι / λῆος
shema ovakva:
– UU / – UU / – – / – UU/ – UU / – U
Daktilski heksametar se koristio u epskoj poeziji kako u grčkom, tako i u latinskome, pa su njime spjevane i Hesiodovi Poslovi i dani, Vergilijeva Eneida, Bukolike i Georgike, Ovidijeve Metamorfoze i brojna druga klasična djela, a različite heksametre koristili su i neki hrvatski pjesnici poput Petra Preradovića, Franje Cirakija, Augusta Harambašića ili Andrije Palmovića. Prevoditelj Tomo Maretić koristio je isti stih u svojim prijevodima Homerovih epova.
Maretićev prijevod Homerove Odiseje prvi put je izišao godine 1882, a Ilijade 1883. godine, u izdanju Matice hrvatske.
Jedna od karakteristika Homerova pjesničkoga jezika jest to što obiluje složenim imenicama i pridjevima koji služe za ukras (ranòrânka ružòprstâ zòra). Takve se složenice pojavljuju i u hrvatskome prijevodu upravo stoga što je tvorba složenica zajednička crta strukture grčkoga i hrvatskoga jezika. Osobito ih je puno nadodao Stjepan Ivšić dorađujući Maretićev prijevod.
Homersko pitanje
Tko je bio Homer i je li uopće postojao?
Homersko je pitanje već stoljećima temelj mnogobrojnih znanstvenih rasprava i istraživanja. Naime, istraživači Homerova djela podijelili su se u dva velika tabora, i to na analitičare, koji su zastupali mišljenje da pojedini dijelovi homerskih epova potječu od raznih autora, i na unitariste, koji su branili jedinstvo obaju epova i Homerovo autorstvo.
Važno mjesto među kritičarima koji su se bavili homerskim pitanjem, a koje nazivamo pluralistima ili analitičarima jer se njihove teorije temelje na ideji o kolektivnome autorstvu smatrajući da su pojedine dijelove Homerovih epova složili različiti pjesnici, pripada francuskome opatu d’Aubignacu koji godine 1664. tvrdi da Homer nije ni postojao, a da je ep nastao mehaničkim spajanjem nekoliko samostalnih pjesama o opsjedanju Troje što ih je ispjevalo nekoliko slijepih pjevača. Po njegovu mišljenju, Homerovo je ime nastalo od grčkoga ho mè horôn, što znači onaj koji ne vidi, slijep čovjek. Na tragu toga valja spomenuti i znamenitoga Dubrovčanina Ignjata Đurđevića (1675-1737) koji u dvjema raspravama također tvrdi da Homer nije postojao. Englez Robert Wood godine 1769. tvrdi da epovi s nekoliko tisuća stihova ne mogu biti djelo jednog čovjeka, a pogotovo ne u vrijeme kada zbog nepostojanja pisma nisu mogli biti zabilježeni. Zato on tvrdi da su stihovi nastajali postupno, a Homer ih je samo skupio. Vrlo snažan dojam na krug proučavatelja homerskoga pitanja ostavila je Wolfova teorija iz 1795. po kojoj je u Homerovo doba pismo bilo nepoznato pa su spjevovi prošli dugu usmenu predaju. Po njegovoj su teoriji spjevovi bili sastavljeni u cjelinu tek kasnije, a interpolacije u njegov tekst unio je Pizistrat. No, ta se teorija u današnje vrijeme više ne može braniti otkako je otkrivena rana uporaba pisma u Grčkoj. Osim toga, teško je uspostaviti korelaciju između činjenice je li Homer znao pisati i toga je li on stvarno pisao svoja djela. U 19. st. je Karl Lachmann rastavio Ilijadu na 16 pjesama vodeći se romantičkom predodžbom o “duhu naroda” koji stvara pjesmu i o organskome rastu takve epike.
Unitaristi s druge strane brane jedinstvo epova pripisujući ih jednomu stvaratelju, a najsnažnije djeluju nakon Prvoga svjetskog rata, na prvome mjestu s Wolfgangom Schadewaldtom koji 1938. zadaje najozbiljniji udarac analitičarima tvrdeći da Ilijada mora biti djelo jednoga umjetnika, Homera, koji se vjerojatno poslužio obiljem prethodnih oblika i tradicijom. Povremeno su unitaristi vrlo argumentirano ukazivali na mnogobrojna protuslovlja u modernim književnim djelima čije autorstvo nitko ne poriče. Temeljni oslonac unitarista jesu jedinstvo u kompoziciji i dosljedno provedeni karakteri glavnih lica. Njima suprotstavljaju njihovi protivnici nedosljednost pojedinih dijelova i očite interpolacije. Ni pristaše jedne ni pristaše druge strane ne mogu dovoljno uvjerljivo oboriti dokaze svojih protivnika.
U današnje vrijeme prevladavaju neounitarističke tendencije koje se temelje na tome da je jedan pjesnik stvorio Ilijadu, a drugi Odiseju. Riječ je o pjesnicima koji su stariju građu mijenjali podvrgavajući je jedinstvenoj umjetničkoj zamisli.
Homersko pitanje i u današnje je vrijeme bez odgovora, unatoč tomu što se eminentni znanstvenici njime ozbiljno bave već stoljećima. To je jedno od najzamršenijih pitanja svjetske književnosti uopće.
Tekst prema:
- Homer: Ilijada, preveo i protumačio Tomo Maretić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987.
- Homer: Odiseja, preveo i protumačio Tomo Maretić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987.
Slika u naslovu: Apoteoza Homera, 1827. godine (autor: Jean-Auguste-Dominique Ingresa)
