France Prešeren je slovenski pjesnik iz razdoblja romantizma i početka borbe za nacionalnu emancipaciju. Smatra ga se nacionalnim pjesnikom i jednim od najvećih europskih romantičara. Nije pisao mnogo – osim remek-djela Sonetni vijenac, autor je slovenskog nacionalnog epa Krst pri Savici i pjesme Zdravica koja će kasnije postati slovenskom himnom – ali je presudno utjecao na svu kasniju slovensku književnost.
Rođen je u Vrbi kod Bleda 3. prosinca 1800. godine, kao treće od osmero djece u relativno imućnoj seoskoj obitelji. Rano se od obitelji odvojio, osnovnu školu završio je u Ribnici u pokrajini Dolenjskoj, a školovanje nastavio u Ljubljani i u Beču. Već kao dječak naučio je klasični grčki i latinski jezik, te njemački, koji je u to doba bio službeni jezik i jezik kulture u slovenskim pokrajinama Habsburškog carstva. Drugi slovenski pjesnički velikan, Valentin Vodnik, opazio je njegov dar i nagovorio ga da počne pisati poeziju na slovenskom. Već u srednjoj školi sprijateljio se s filologom Matijom Čopom, koji će presudno utjecati na kasniji razvoj Prešernove slovenske poezije. Godine 1821. otišao je na studij u Beč, gdje je studirao pravo, unatoč želji obitelji da postane svećenik. Studirajući u Beču proučava svjetsku književnost, čita Homera, Goethea, Dantea, Petrarku, Boccaccia, te suvremene romantičarske pjesnike. Studij prava je završio i doktorirao pravo 1828. godine, te se vratio u Ljubljanu. Zbog njegovog angažmana u borbi za nacionalnu emancipaciju, zbog političkih istupa i sukoba s vlašću, molba za otvaranjem odvjetničkog ureda u Ljubljani bila mu je pet puta odbijena i tek mu je 1846. godine dopušteno otvoriti odvjetnički ured u Kranju.
France Prešeren nije se ženio, no imao je troje djece, a živio je uglavnom u teškim životnim okolnostima, boreći se s depresijom i ovisnošću o alkoholu.
Društveno je bio angažiran čitav život, nastojeći oko kulturnog uzdizanja slovenskoga puka i buđenja nacionalne svijesti građanstva. Književno mu je djelovanje motivirano i tim nastojanjima. Djela su mu ostvarila visoke kriterije romantizma, uz bok svjetskim romantičarima. U društveno-političkim i u književnim razmišljanjima imao je suradnika u Matiji Čopu, također vrsnom poznavatelju europske književnosti. S njime će pokrenuti pjesničku periodičku publikaciju Kranjska čbelica koja će ubrzo postati prostor za nastojanja oko uzdizanja nacionalne svijesti Slovenaca.
Prešeren je za života objavio samo jednu knjigu pjesama, 1847. godine – Poezije doktorja Franceta Prešerena.
Prešerenovo književno djelo zreli je romantičarski izričaj u kojemu su traga ostavile baština slovenske pučke lirike i europska književna baština, na poseban način nasljeđe Francesca Petrarce i renesansne lirike.
Poeziju na slovenskome je počeo pisati još 1820-tih godina u Beču, pod utjecajem Valentina Vodnika i slovenskog folklora, koji će kao inspiracija ostati trajno prisutan u njegovom djelu. Prvu svoju zbirku, Kranjske pjesme, pokazao je glasovitom filologu Jerneju Kopitaru; budući da je Kopitar prema njima bio vrlo kritičan, Prešeren je rukopis uništio. Njegovo su samopouzdanje, međutim, učvrstili Čop i tada vrlo ugledni češki pisac Čelakovský, koji su ga poticali na pisanje nakon povratka u Ljubljanu.
U djelu mu se isprepleću nacionalni i ljubavni motivi, ljubav prema ženi stapa se s ljubavlju prema domovini. Prešeren je i angažirani pjesnik koji se u govornim i u pisanim istupima zalaže za novi pjesnički izričaj koji počiva na poniranju pjesnika u svoj emocionalni svijet. Svime time Prešeren se pokazuje cjelovitim predstavnikom romantizma, pravim romantičarskim pjesnikom. Brižno je njegovao formalno savršenstvo i sklad jezičnoga izraza. U njegovu se književnom djelu pokazala poetska zrelost slovenskoga jezika, pa se smatra utemeljiteljem modernoga slovenskoga književnoga jezika. U djelima je znalački oblikovao forme dotad nepoznate slovenskom jeziku – sonet, sonetni vijenac, baladu, gazelu, elegijski distih, tercinu. Umjetničkom se vrijednošću posebno ističe Sonetni vijenac (Sonetni venec) – lirska cjelina koju čini 15 soneta – posvećena pjesnikovoj ranoj ljubavi i doživotnoj muzi Juliji Primic. Premda je njezina obitelj izuzetno negativno reagirala, a ona sama bila posve ravnodušna, u Sonetnom vijencu Prešeren je ostavio spomen na nju i trajni zapis njezina imena, pridruživši je tako društvu koje predvode Danteova Beatrice i Petrarkina Laura.
Godine 1836. dovršava svoje životno djelo, Krst pri Savici, posvećen Matiji Čopu, epsku poemu smještenu u 8. stoljeće u vrijeme pokrštavanja Slovenaca. To će djelo steći status slovenskog nacionalnog epa. Kasnija Prešernova poezija pod utjecajem je poljskog romantičnog pjesnika Adama Mickiewicza, kojega je i prevodio, a čije je djelo upoznao preko poljskog prognanika Emila Korytka, kojega su austrijske vlasti prognale u Sloveniju i s kojim se jako sprijateljio.
Među djelima nacionalnog nadahnuća posebno mjesto ima Zdravica (Zdravljica, 1844.), koje je sedma strofa himna današnje samostalne Republike Slovenije.
Prešeren je bio uključen u onodobna književna, kulturna i nacionalna zbivanja među južnim Slavenima. Intenzivno se dopisivao sa sunarodnjakom Stankom Vrazom, s čijim se kulturnim i političkim stavovima nije u potpunosti slagao, iako je i sam zagovarao ideju slavenstva. Razilazili su se prije svega u pitanjima statusa i uloge slovenskoga jezika.
Tek nakon smrti, a osobito u zadnjim desetljećima 19. stoljeća, u vrijeme intenziviranja borbe Slovenaca za nacionalnu emancipaciju, Prešeren u domovini stiče gotovo kultni status kojega će zadržati do danas. Pored toga, smjestivši ga u europski kontekst, kritika počinje izuzetno cijeniti njegovo pjesničko stvaralaštvo, stil i metaforiku, te ga se drži za jednog od romantičarskih pjesničkih velikana čiji značaj nadilazi okvire njegovog malog naroda i jezika. Danas Prešeren uživa naslov slovenskoga nacionalnog barda, a djelo mu je prevedeno na sve svjetske jezike.
U hrvatskom prijevodima Prešerenove poezije posebno su se istaknuli Gustav Krklec i Luko Paljetak.
dr. sc. Jelena Vignjević
