Novelist i romanopisac Ante Tentor rođen je u Cresu, u siromašnoj težačkoj obitelji. Iako je rano otišao s rodnog otoka (gimnaziju pohađa u Rijeci, a kasnije studira pravo u Zagrebu, Grazu i Beču), u svojim će se djelima najčešće osvrtati na svoj rodni kraj. Kao sudac radio je u Cresu, Malom Lošinju, Sežani, Puli, Trstu i Rovinju, a karijeru je završio na visokom položaju, kao sudski savjetnik. Umro je u Puli u pedesetoj godini.
Još za studija u Zagrebu, prijateljevao je s Matkom Laginjom, Šenoom i Deželićem, te se povezao s pravaškim strujanjima tog doba i pisao u Viencu, pravaškoj Slobodi i Supilovom Novom listu, gdje je uz druge tekstove objavljivao i crtice Iz zapadne Istre. Zajedno s Augustom Harambašićem uređivao je almanah Hrvatska, u kojemu mu 1881. godine izlazi dulja romantičarska pripovijest Lijepa Mare. Premda su mu objavljena samo tri romana (Beg Mirko, roman o austrijskoj okupaciji BiH iz 1904.; dva romana iz istarske tematike Suvišna usta i Ljubav na prijevaru, objavljeni pod zajedničkim naslovom Iz zapadnih strana, 1904.), njegov je književni rad vezan za časopise i novine: tamo je objavio Creske pričice (1880), Ljubav i korist (1881.), Na ogranku (1882.), Naše slike – Šjor Rošo (1886.), Čudak (1891.), Prevario cesara (1894.), Istarske crtice (1904.), Jelica nelomljena grana (1906.), Krv nije voda (1907.) i dulju pripovijest Na udaru bure (1908.). Dok je živio u Sežani, pisao je i na slovenskom jeziku (pripovijest Nesreča v sreči, 1891.).
Ispočetka je romantičar, ali ubrzo postaje idejni prvak i jedan od glavnih zastupnika realizma u hrvatskoj književnosti; još prije Kumičića zagovarao je naturalizam (1882. u Vijencu je priredio tekst Edmonda De Amicisa o E. Zoli, što je imalo veliki odjek u kulturnoj javnosti i izazvalo polemike) i primjenjivao njegova načela u svojim djelima; sljedbenik je i srodnog književnog pokreta, tada suvremenog talijanskog verizma. Teme pripovijetki su mu aktualne društvene, gospodarske i političke promjene, sudbine domaćih ljudi ugroženih tuđinskom vlašću, siromaštvo i iseljavanje, često uz ljubavne zaplete. Likovima creskih i istarskih seljaka suprotstavlja tuđince Talijane i druge strance, koje predstavlja u negativnom svjetlu. Pisao je i putopisne crtice.
Tentor je ostao u sjeni druga dva pravaški i hrvatski orijentirana i naturalizmu naklona istarska i primorska pisca, starijeg Eugena Kumičića i mlađeg Viktora Car Emina. Onodobni kritičari, premda mu priznaju dar za vješto i zabavno pripovijedanje, Tentoru zamjeraju neoriginalnost i anakroničnost, sklonost romatiziranju, a danas je nepoznat i zaboravljen autor, i u rodnom zavičaju o kojemu piše, a pogotovo u ostatku Hrvatske.
