Književnost Like

Ivica Mataija

Pod pojmom Lika smatra se tradicionalna ili povijesno-geografska hrvatska regija smještena između Velebita na zapadu, Plješivice i Kapele na istoku te doline rijeke Zrmanje na jugu. Unutar tog planinskog okvira nalaze se brojna krška polja. U administrativnom smislu području Like pripadaju gradovi Gospić i Otočac, te općine Brinje, Vrhovine, Perušić, Plitvička Jezera, Udbina, Lovinac, Donji Lapac i Gračac.

U djelima mnogih ličkih pisaca Lika je mitski zavičaj, kojeg su napustili, ali kojeg se nikada nisu odrekli i uvijek su mu se, barem na razini fikcije, vraćali. Mitski je to zavičaj, nepatvoreni svijet djetinjstva, ljudske iskrenosti i neposrednosti. Gruba, opora, ali topla kao vatra s djedovskog ognjišta. Češće se o njoj pisalo s vremenske i prostorne distance kao o arkadiji, a ponekad s iste udaljenosti ili perspektive ponešto drukčije, ali ipak – lički.

Temeljna osobina današnjih ličkih govora označena je posljedicama migracija stanovnika koje su posebno intenzivno i drastično započele pred osmanlijskim najezdama u 15. i 16. stoljeću, a za posljedicu su imale potpunu promjenu dijalekatske slike Like. Nekad čakavska, Lika je danas u jezičnom smislu izrazito štokavska, osim otočkog i brinjskog kraja, te ostataka čakavštine na kosinjskom području. Osim migracija stanovništva, Liku karakterizira i izrazita depopulacija koja za posljedicu ima sve veći broj naselja u kojima nema stanovnika.

No, u srednjem vijeku očito je bilo sasvim drukčije. Područje koje danas zovemo Likom u to je doba bilo podijeljeno na Ličku, Gacku i Krbavsku županiju koje su bile gusto naseljene s razvijenim gospodarskim i društvenim životom koji nije zaostajao za ostalim hrvatskim regijama. Naprotiv, Liku je u tom razdoblju krasila intenzivna kulturna živost posebno utjelovljena u glagoljskoj pismenosti. S ovog područja potječu neki od najljepših hrvatskih glagoljskih tekstova koji svoj vrhunac dostižu u Misalu kneza Novaka kojeg je negdje u Lici pisao knez Novak Disislavić iz plemena Mogorovića 1368. godine. U to je vrijeme razvijeno i tiskarstvo pa se pretpostavlja da je prva hrvatska tiskana knjiga na hrvatskom jeziku, Misal po zakonu rimskoga dvora, tiskana upravo u Lici, u Kosinju 1483. godine. Na području srednjovjekovne Like, Gacke i Krbave sagrađene su brojne crkve, samostani, dvorovi i kašteli od kojih su danas ostale samo ruševine.

Pred osmanlijskim najezdama, čija je tragedija simbolički otisnuta u posljedicama bitke na Krbavskom polju 1493., napustila je Liku glavnina njenog domicilnog stanovništva. O strahoti Krbavske bitke svjedoči hrvatskim jezikom i glagoljicom njen suvremenik pop Martinac pišući kako se

“(…) dvigoše Turci proti vsej vseljenej zemalj. I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju naljegoše na jazik hrvatski… Tagada že pobeždena bisi čest krstjanska, taga že uhitiše bana hrvatskoga, ošće živuća, taga že ubiše kneza Ivana Frankopana, tagda otpeljaše kneza Mikulu Frankopana, taga že ubiše bana jajajčkoga. Tagda že padoše krpci vitezi i boritelji slavni (…) Takmo že knez Bernardin Frankopan izidje ot sredi s malimi. I tagda načeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proči ini. I bisi skrb velija na vseh živućih v stranah sih, jakaže nest bila ot vrmena Tatarov i Gotov i Atele nečistivih. Let gospodnjih 1493.”

Bila je to bitka koja se duboko urezala u narodnu svijest i inspirirala narodne pjesnike koji su je opjevali epskim desetercima kao u pjesmi Smrt bana Derenčića, iz koje donosimo uvodne stihove:

„Knjigu piše Otomanu-paša, silni,
Ter je šalje Derenčiću banu;
U knjizi mu biloj besidio:
Derenčiću svitla kruno banska.
Pusti mene preko Ungarije,
Priko lipa polja od Udvine
Da odvedem plino put Levanta
A mi ćemo biti prijateji (…)“

Lika je, osim otočkog i brinjskog kraja, u cijelosti pala pod osmanlijsku vlast 1527. godine. Na opustošena lička ognjišta Osmanlije su naselili nove stanovnike, koji su sa sobom donijeli svoj jezik, tradiciju, kulturu i način življenja. Od tada započinje razdoblje posljedica osmanlijske vlasti u Lici koje su ostavile neizbrisiv trag na identitetskoj slici Like do danas. U tom je razdoblju Lika bila granično područje stalne nesigurnosti, očito slabo naseljeno i gospodarski i kulturno zapušteno pa u takvom ambijentu i nije bila moguća neka književna djelatnost. No, kao inspiracija mnogim narodnim epskim junačkim, poglavito, hajdučkim i uskočkim te pjesmama o banu Derenčiću i Karloviću, Lika je živjela svoj književni život utkan u ideju o borbi i oslobođenju od osmanlijske vlasti koja se konačno dogodila 1689. godine, a kojoj je poseban obol dao pop Marko Mesić opjevan u narodnoj pjesmi kao osloboditelj Like. O njegovu značaju govori i pjesma Mate Rukavine Slava Marku Mesiću! objavljena 1940.:

„… Tu silni Mesić stoji na braniku
S malenom četom hrabrih graničara,
A protiv takvom ljutom bojovniku,
Slaba je vojska divljih janjičara.
Planinskog vuka ojača sloboda
Ko surog orla beskraj modrog svoda…“

Nakon oslobođenja od osmanlijske vlasti, Lika ponovno doživljava nove migracije stanovnika i novi val useljavanja koji se odvija po planu i potrebama Vojne krajine. Vojna je vlast Liku podredila svojim ratnim planovima i potrebama pa je na cijelom njenom području vladao društveni ustroj velike vojarne koja nije imala mogućnosti ni potrebe baviti se kulturnim, a onda ni književnim radom. “Novovjekovno ratovanje s Osmanlijama i vojnokrajiški sustav u habsburškom imperiju bili su pogubni za današnju Liku, jer su cijelu regiju sveli na marginaliziranu ratničko-graničarsku periferiju.” (Holjevac 2009:8). Nakon sjedinjenja Vojne krajine s civilnom Hrvatskom, ustrojena je 1881. godine Ličko-krbavska županija koja je označila početak civilnog života Like i Ličana. No, gospodarske, demografske, socijalne i druge prilike u Lici toga doba znatno su zaostajale za ostatkom Hrvatske pa se i na razini pismenosti punoljetnog stanovništva Lika nalazila u vrlo nepovoljnim okolnostima; naime, 1910. godine 75% odraslog stanovništva Ličko-krbavske županije nije znalo čitati ni pisati. U takvom se ambijentu, a u duhu uzrečice da se u Lici sije bijeda, a niču junaci ipak u devetnaestom stoljeću javljaju književnici i književnost koja je u svojim začetcima, kao i u ostalim hrvatskim regijama toga vremena, izrazito prosvjetiteljska i preporodna.

Autori: