Jure Turić, porijeklom iz jedne od najstarijih gospićkih obitelji, gimnaziju je pohađao u rodnom gradu, završio učiteljsku preparandiju, te kao mladi učitelj radio u Smiljanu i Trnovcu, selima u okolici Gospića. Nezadovoljan stanjem u našoj prosvjeti, napisao je: “Ispitujući svoje najdarovitije učenike i one manje obdarene, uvjerio sam se da naša škola ne vrijedi za seljake. Odlučio sam zato tražiti bolju školu u inozemstvu, ili pobjeći iz škole!” S tim porivom, doktorirao je pedagogiju na sveučilištu u Jeni u Njemačkoj 1892. godine, kao prvi doktor pedagogijskih znanosti na Balkanu. Predavao je na učiteljskim školama u Sarajevu i Petrinji, na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, te bio ravnatelj Pučkog učilišta i Škole narodnog zdravlja. Smatra ga se za jednog od najzaslužnijih hrvatskih pedagoga, koji se osobito zalagao za pravo širih društvenih slojeva siromašnog seljaštva na kvalitetno obrazovanje. Objavio je niz pedagoških radova.
Jedan je od utemeljitelja hrvatske realistične novele. Književnim radom počeo se baviti još kao mladić 1880. godine, u “Šenoino doba”, kada objavljuje svoju prvu pripovijetku Na selu. Na temelju iskustava u prosvjeti najčešće piše o seoskoj sredini, ponekad i pod utjecajem naturalizma. Među najpoznatije novele ubrajaju se U mraku (1897.), Srce (1888.) i Njihova ljubav (1910.). Priče su mu sabrane u jedinoj njegovoj zbirci Igra životom iz 1909. godine, nakon čega se posvetio pedagoškom i znanstvenom radu i gotovo posve prestao baviti književnošću. Značajan je i kao pisac za djecu na samim početcima hrvatske dječje književnosti. U tom je smislu posebno zanimljiva njegova zbirka Priče iz 1909. koja, između ostalih, donosi i prvu ekološku priču Pastrva.
Recenziju Turićeve zbirke novela Igra životom napisao je i u časopisu Mlada Hrvatska objavio Janko Polić Kamov. Članak se može pročitati ovdje…
