Damir Karakaš je rođen 1967. u Plašćici kod Brinja u Lici. Nekoliko godina radio je kao novinar Večernjeg lista, pisao za crnu kroniku te izvještavao s ratišta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike, izvodi performanse te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u tadašnjim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko nagrada za karikaturu.
Objavio je knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi (1999.), roman Kombetari (2000.), zbirku priča Kino Lika (2001.) dokumentarni roman Kako sam ušao u Europu (2004.) zbirku priča Eskimi (2007.), roman Sjajno mjesto za nesreću (2009.), te zbirku priča Pukovnik Beethoven (2012.). Po knjizi Kino Lika redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, a po romanu Sjajno mjesto za nesreću u HNK Rijeka postavio dramu. Dramu Skoro nikad ne zaključavamo u sklopu predstave Zagrebački pentagram, na scenu Zagrebačkog Kazališta Mladih postavio je redatelj Paolo Magelli, a dramu Snajper na scenu istog kazališta redateljica Franka Perković. Proza mu je u cjelini ili fragmentarno prevođena na francuski, engleski, njemački, španjolski, češki, slovački, makedonski, slovenski, a zbirka priča Eskimi prevedena je na arapski i objavljena u Kairu.
