Slavko Kolar je novelist, dramatičar, feljtonist i dječji pisac koji u svojim djelima, premda su mu teme najčešće sumorne jer se bavi zaostalom, primitivnom i siromašnom hrvatskom provincijom, unosi dozu svog specifičnog, ljudskog, blagog humora. Pripovijetke mu karakteriziraju obnova postupaka realizma i društvena kritika.
Otac mu je bio učitelj, pa je u djetinjstvu često mijenjao mjesto boravka, te gotovo cijeloga života ostao vezan uz selo. Pučku je školu pohađao u Garešnici i Čazmi, a gimnaziju u Bjelovaru, Požegi i Zagrebu; maturirao je u zagrebačkoj klasičnoj gimnaziji 1911. godine. Potom je završio Više gospodarsko učilište u Križevcima 1913. godine, te radio razne činovničke poslove u agronomiji, u Božjakovini, Petrinji i Srijemu. Dvije je godine, 1920-1922., proveo u Francuskoj na specijalizaciji iz vinogradarstva i voćarstva, nakon čega radi kao nastavnik u Požegi i Božjakovini. Iz činovničkih je službi više puta otpuštan i premještan u razna mjesta (Križevci, Čazma, Hruševec Gornji, Petrinja, Karlovac, Požega, Slavonski Brod) zbog opozicijskog djelovanja: godine 1920. pokrenuo je i uređivao list Hrvatski narod. U vrijeme Banovine Hrvatske (1939-1941.) službuje u Zagrebu kao Odjelni predstojnik za seljačko gospodarstvo, a u vrijeme ustaške vlasti od 1941. do 1944. godine povukao se u Božjakovinu kao upravitelj Državnog poljoprivrednog dobra, te pomagao antifašistički pokret. Godine 1944. pridružio se partizanima. Nakon Drugog svjetskog bio je potpredsjednik Matice hrvatske, a 1947-1951. predsjednik Društva književnika Hrvatske. Umirovljen je 1948. godine. Optužen je, neopravdano, za antisemitizam, te je nakon Krležinog pritiska bio prisiljen dati ostavku na funkciju predsjednika i izbačen je iz članstva DHK. Od tada do smrti radi kao profesionalni književnik.
Napisao je niz novela, feljtona, drama, autobiografskih fragmenata, polemika, kritika i studija, te stručnih članaka koje je objavljivao u novinama i časopisima kao što su Luč, Savremenik, Hrvatska njiva, Jutarnji list, Hrvatska revija, Obzor, nakon rata Republika, Pionir, Vjesnik u srijedu, Radost i brojni drugi. Prvu novelu, Kraljeva smrt, objavio je 1910. godine. Prva mu je zbirka humorističkih priča Nasmijane priče izašla 1917. godine i njome se nastavlja na tradiciju humora i satire koju su u hrvatskoj književnosti uveli njegovi prethodnici realisti poput J. E. Tomića, A. Kovačića (osobito roman U registraturi) ili S. S. Kranjčevića.
Ponajviše u svojim dvjema najpoznatijim zbirkama novela, Ili jesmo – ili nismo (1933) i Mi smo za pravicu (1936), opisuje, kritizira i humoru izvrgava uglavnom selo i seljake, ali i malograđanštinu, “poluinteligenciju”, činovnike, karijeriste i političare raznih profila i ideoloških opredijeljenosti; izruguje korupciju, prevrtljivost i socijalnu nepravdu. “Pozornost usmjeruje odjecima aktualnih društveno-političkih zbivanja u životima ljudi malogradsko-provincijske i seoske okoline. Posebno uvjerljivo i suosjećajno prikazuje seoski svijet i njegove tragične junake u sirotinjskoj, patrijarhalnoj okolini – žrtve gospodarskih i socijalnih potresa te arhaičnih, tradicijskih predrasuda i društvene zaostalosti.” (Nevenka Videk, Hrvatski biografski leksikon) Napisao je ukupno 47 pripovijetki, a najpoznatije su mu i antologijske Breza, Svoga tela gospodar i Mi smo za pravicu. Vizionarska pripovijetka Quo vadis, Europa? iz 1938. godine govori o ratu koji se neumitno bliži. Nakon rata objavio je i zbirke Natrag u naftalin (1946) i Glavno da je kapa na glavi (1956) s gradskom tematikom.
Među njegovim djelima za djecu ističu se zbirke priča Na leđima delfina (1953) i Jurnjava na motoru (1961). U nekoliko njegovih najpoznatijih dječjih pripovijetki glavni je lik nestašan, radoznao seoski dječak Macan (Macan i Nebojša, Na leđima delfina, Jurnjava na motoru), kojega njegova razigranost dovodi u neočekivane i šaljive pustolovine.
Autor je komedije Narod je strpljiv (1947), koja je adaptacija njegove pripovijetke Politička večera iz zbirke Ili jesmo – ili nismo. Dramatizirao je i vlastitu pripovijetku Svoga tela gospodar, koja je praizvedena 1956. godine u Gavellinoj režiji.
Koscenarist je filma Opsada iz 1956. godine, napisao je scenarij za film Svoga tela gospodar (1957) F. Hanžekovića (Zlatna arena za scenarij u Puli 1957), a prema pripovijetki Jurnjava na motoru scenarij dječjega filma Jurnjava za motorom (1959) redatelja Branka Majera. Film Breza (1967) Ante Babaje, nastao prema fabulama i motivima Kolarovih novela Breza i Ženidba Imbre Futača, u mnogim je anketama uvršten među najbolje hrvatske filmove svih vremena. I za taj film, snimljen nakon njegove smrti, Kolar je napisao prvu verziju scenarija, koju su potom, nakon njegove smrti, doradili Božidar Violić i sam redatelj Ante Babaja.
