Ksaver Šandor Gjalski jedan je od najznačajnijih pisaca hrvatskog realizma.
Pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, Gjalski je rođen 1854. godine na obiteljskom imanju u Gredicama u blizini Zaboka u Hrvatskom zagorju, u staroj vlastelinskoj obitelji. Osnovnu školu i gimnaziju polazi u Varaždinu, a školovanje nastavlja na Pravoslovnoj akademiju u Zagrebu (1871-1874), zatim u Beču (1874-1876). Nakon položenog državnog ispita 1878. službuje u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Pakracu, Sisku, Sušaku i Zagrebu, te je 1898. umirovljen. Književni pseudonim Ksaver Šandor Gjalski uzeo je prema majčinom ocu.
S Milivojem Dežmanom 1903. uređuje “Vijenac”, a od 1909. do 1918. predsjednik je Društva hrvatskih književnika. Godine 1906. izabran je za narodnog zastupnika u Hrvatskom saboru na listi Hrvatsko-srpske koalicije, 1917. za velikog župana Zagrebačke županije, a 1919. član je privremenog narodnog predstavništva u Beogradu, nakon čega se vraća u rodne Gredice. Umire u Gredicama 1935. godine.
Gjalski se u književnosti javlja pripovijetkama Illustrisimus Battorych i Maričon objavljenima u “Vijencu” 1884. godine, kojima se predstavlja kao autentični pripovjedač novih tema u književnosti. Oslikavajući svijet zagorskih plemenitaša u vremenu njihova zalaska, Gjalski u maniri poetičkog realizma stvara posebnu atmosferu ladanjskog života u kojoj važno mjesto zauzimaju opisi prirode i interijera zagorskih kurija s nizom uvjerljivih likova (U novom dvoru, 1885; Pod starim krovovima, 1886; Na rođenoj grudi, 1890; Iz varmedjinskih dana, 1891; Diljem doma, 1899).
Drugi tematski krug Gjalskog vezan je uz političko-društvenu i kulturnu situaciju tadašnje Hrvatske, koje je Gjalski bio aktivnim sudionikom i u svojim djelima otvorenim kritičarom. Zanimanje za male ljude i njihove tragične živote (Tri pripovijesti bez naslova, 1887; Bijedne priče, 1888), prikaz preobrazbe plemstva tijekom 1870-ih (Životopis jedne ekselencije, 1898) ili kritika političkog života (U noći, 1887) ono je što čini Gjalskoga istinskim kroničarom svoga doba.
Pozivanje modernista na književni rad Gjalskoga vezan je uz tekstove, među kojima su najistaknutiji romani Janko Borislavić (1887) i Radmilović (1894), u kojima se bavi unutarnjim svjetovima svojih junaka koji traže svoje mjesto u društvu dok im je život ugrožen stalnim prijetnjama prirodnih zakona i neumoljivog usuda.
Gjalski je također napisao i tri povijesna romana: Osvit (1892), Za materinsku riječ (1906) i Dolazak Hrvata (1924).
U književnosti Gjalski ostaje zabilježen kao raznovrstan pisac koji se uspješno nosio sa svim književnim i društvenim mijenama na prijelazu 19. u 20. stoljeće, te je ostavši književno aktivan čitavoga života iza sebe ostavio tridesetak svezaka proze. Iako predstavnik realizma u književnosti, kojemu je glavni uzor Turgenjev, ali i drugi velikani realizma kao što su Balzac, Daudet, Zola i Flaubert, Gjalski je u književnom radu među prvima nagovijestio moderne tendencije, pa se dijelom svog stvaralaštva uklopio i u to književno-stilsko razdoblje. Njegov cjelokupni opus važan je i kao društvena, politička te kulturna kronika jednog burnog doba hrvatske povijesti.
Tekst prema:
- Ksaver Šandor Gjalski: Dolazak Hrvata, historička novela, Zagreb, 1924.
- Ksaver Šandor Đalski: Janko Borislavić; Pripovijesti i lirske minijature, Pet stoljeća hrvatske književnosti, sv. 51, Zora-Matica hrvatska, Zagreb, 1964.
- Ksaver Šandor Gjalski: Pod starim krovovima, zapisci i ulomci iz plemenitaškog svijeta, Zagreb, 1934.
- Ksaver Šandor Gjalski: U noći, svagdašnja povijest iz hrvatskog života, nakl. Knjižare St. Kugli, Zagreb, 1935.
