Francuski književnik Alphonse Daudet svojim pripovijetkama, romanima i novinarskim radom za života je stekao izuzetnu popularnost.
Rođen je u Nimesu u južnoj Francuskoj, u bogatoj građanskoj obitelji, koju je međutim kroz život pratila nesreća. Nakon školovanja u Lyonu radio je kao učitelj u mjestu Alès u pokrajini Languedoc. Godine 1857. napušta učiteljevanje i odlazi u Pariz, gdje pokušava izgraditi karijeru kao novinar i pisac.
Njegova prva zbirka poezije Ljubavnici izlazi 1858. godine i ima dobar prijem. Dobiva novinarski posao u glasovitom listu Le Figaro, te postaje poznat i ugledan. Moćni ministar cara Napoleona III Charles Morny imenuje ga za svojega tajnika, i tu će poziciju Daudet držati sve do Mornyjeve smrti 1865. godine. Po uvjerenjima je bio konzervativac i monarhist, te mu se zamjeraju i antisemitski stavovi. Godine 1867. oženio se Julijom Allard, također spisateljicom.
Godine 1866. počinju mu izlaziti lirski intonirane pripovijetke Pisma iz mog mlina, koje postaju omiljene kod čitatelja. U naslovu zbirke Daudet aludira na stvarni mlin u vlasništvu svoje obitelju u gradiću Fontvieille nedaleko od Arlesa. Zbog te ga se zbirke zajedno s Mallarméom smatra utemeljiteljem pripovijetke kao cijenjene književne vrste. Rodnim se krajem bavi i u autobiografskom romanu Mališan (1868).
Njegov roman Tatarin Taskonac (1872) antologijski je humorističko-burleskni roman francuske književnosti, i danas izuzetno čitan. Knjiga je imala i dva nastavka: Tartarin na Alpama (1885) i Port-Tarascon (1890), te ih se objavljuje pod zajedničkim naslovom Tatarinova trilogija. Napisao je niz naturalistički obojanih romana utemeljenih na stvarnim događajima: Jack (1876), Nabob (1877), Kraljevi u izgnanstvu (1879), Besmrtnik (1888) i dr. Premda je bio pod očitim utjecajem naturalizma i Émilea Zole, Daudet je u svojim romanima više usmjeren na dojam, impresiju, te na individualne sudbine svojih likova, a ne kao Zola na opsežne društvene analize. Uspješan je i kao dramski pisac, a najpoznatije su mu drame Trideset godina u Parizu (1887) i Uspomene čovjeka od pisama (1888).
Umro je 1897. u Parizu kao izuzetno cijenjen književnik, kako od publike tako i od kritike. Njegov je romaneskni opus do danas izgubio na važnosti i čitanosti, ali je i dalje, osobito u rodnoj Provansi, cijenjen kao autor pripovijetki.
