Gimnaziju je polazio u Varaždinu i Zagrebu. Godine 1831. upisuje studij filozofije u Zagrebu, kojeg napušta 1833. godine. Iste godine upisuje se na vojnu akademiju u Kremsu (Austrija). Kao časnik službovao je u Beču, gdje je 1835. upoznao Lj. Gaja, i u Milanu, gdje je 1840. upoznao P. Preradovića. Iz vojne službe istupio je 1841. godine da bi se vratio u Zagreb, gdje se priključio ilircima i postao jedan od nositelja ilirskog pokreta. Godine 1843. održao je u Saboru prvi govor na hrvatskom jeziku kojim se zalagao za uvođenje hrvatskoga umjesto latinskoga jezika u službenu upotrebu. Za vrijeme Bachova apsolutizma bio je predsjednik Matice ilirske (1851-1858), a nakon njenog ukinuća izabran je za župana zagrebačkog (1861-1867), banskog namjesnika (1865-1867) i dr. Od 1867. godine, kada je umirovljen, intenzivno se bavio znanstvenom djelatnošću. Napisao je brojne kulturnopovijesne rasprave (Kulturno stanje u Dalmaciji XIV věka) i prikaze povijesnih izvora (Acta Croatica – Listine hrvatske). Uredio je i opremio I. knjigu edicije Stari pisci hrvatski, Marulićeva djela (1869), sastavio Bibliografiju hrvatsku I (1860-1863), te biografski leksikon naslovljen Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1858-1863) i dr. Sudjelovao je u osnutku Društva za povjesticu jugoslavensku (1850) i Arkiva za povjesticu jugoslavensku (1875). Bio je suradnik Danice, Nevena i dr.
Isprva je pisao refleksivnu ljubavnu liriku, da bi se u jeku ilirskoga pokreta priklonio lirici rodoljubnoga sadržaja. Objavio je nekoliko uglavnom romantičarskih zbirki poezije (Pjesme, 1847; Slavjanke, 1848; Povjestne pjesme, 1874), te nekoliko zapaženih novela (Bugarin, Bratja, Dva Slavena, Pauk). Kukuljević je autor i niza putopisa (Putovanje po Bosni, 1858; Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Albanije, Krfa i Italije, 1873) u kojima uspješno spaja historiografske osvrte i putničku svakodnevicu.
Najpoznatije Kukuljevićevo dramsko djelo je povijesna tragedija Juran i Sofija ili Turci kod Siska (1839). Premda se kasnije dokazalo da nije u potpunosti izvorna – nastala je na temelju drame njemačkoga autora L. Gindla, voditelja jedne njemačke glumačke družine koja je putovala Austrijom i nastupala i kod nas, a osim toga isprva je napisana na njemačkom i potom prevedena na hrvatski – iznimno je značajna kao prva preporodna štokavska drama. Iste godine kad je objavljena, izvela ju je amaterska glumačka u Sisku, a godinu dana kasnije u Zagrebu, u kazališnoj zgradi na Markovom trgu, izvodi je Domorodno teatralno društvo, što je početak novoga hrvatskog kazališta. Kukuljevićevi uzori su kasnoromantičarski njemački dramatičari (Schiller, Körner, Kotzebue), čija je djela gledao u Beču. Kao i kod povijesnih drama drugih njegovih istomišljenika, i Kukuljevićevu je u drami najvažnije domoljublje i promicanje politike i ideja nacionalnog pokreta.
Povijesna drama Stjepko Šubić (1840) nastala je, kao Juran i Sofija, prema njemačkom predlošku (Kotzebueova igrokaza Bela’s Flucht). Autor je još nekoliko dramskih tekstova (pseudopovijesna drama Poraz Mongolah, 1848; jednočinka Nenadni sastanak, 1850; tragedije Poturica, 1861; Dva brata ili Slavjani u Turskoj, 1865; Marul, 1879; komedija Ženit se il ne ženit, 1855.) od kojih književnopovijesna znanost najuspjelijim smatra Gusara (1847), dramu nastalu na tragu istoimena Byronova epa.
Tekst prema:
- Ivan Kukuljević Sakcinski: Izabrana djela, prir. Nikola Batušić, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.
