Hrvatski političar, javni djelatnik, književnik, novinski urednik, novinar, publicist, prevoditelj. Kao gradski senator (vijećnik), jedan je od najzaslužnijih za munjeviti razvoj i modernizaciju Zagreba u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća.
Gjuro (Đuro) Stjepan Deželić rođen je u Ivanić-gradu; otac mu je bio skromni krojač, no sinu je odlučio dati što je bolje moguće obrazovanje. U Zagrebu je u vrijeme Bachovog apsolutizma završio klasičnu gimnaziju. Isprva je studirao bogosloviju, da bi potom privatno završio pravo, te nedugo nakon toga stupio u zagrebačku gradsku službu. Od 1871. godine do smrti bio je gradski vijećnik, neko vrijeme i zamjenik gradonačelnika, isprva kao unionist, a kasnije, od 1873. godine, kao pravaš. Istakao se u organizaciji javnog i kulturnog života i izuzetno doprinio uređenju i modernizaciji grada, izgradnji i uređenju brojnih gradskih trgova i ulica, zatim groblja na Mirogoju, novoga Sajmišta, gradske pučke škole na Kaptolu i drugih škola, bolnica, te brojnih humanitarnih ustanova. Zaslužan je za izgradnju vodovoda i utemeljenje vatrogasne službe 1868. godine. Jedan je od osnivača prve naše osiguravajuće kuće, Croatia osiguranja. “Bio je popularan kao toranj Sv. Marka. … Optimista, veseljak, utjelovljenje zagrebačkog duha. … On je idealan građanin, idealan Zagrepčanin, po njemu treba da se nazove najljepši zagrebački trg ili ulica…” (Matoš). Umro je u Zagrebu 1907. godine, te je po njemu nazvana jedna od važnijih donjogradskih ulica.
Pisao je mnogo: povijesne i filozofske rasprave, političke članke, poeziju, pripovijesti, romane, putopise i životopise poznatih sunarodnjaka (Sbirka životopisah slavnih jugoslovjenskih muževah 1861.; Životopis Mirka Bogovića, 1862.; životopisi Štoosa, Demetra, Vukotinovića i drugih književnika i uglednika). Autor je brojnih humanitarnih i filantropskih članaka, o sirotištima, bolnicama, o zaštiti životinja. Osobito je kod čitatelja bio cijenjen zbog svojih članaka iz hrvatske povijesti (Iz staroga Zagreba, Ivanićke uspomene, Uskoci i žumberački Vlasi, Grudobran kraljevine Hrvatske). Uređivao je brojne časopise: Smilje, koje je pokrenuo 1856. godine kao gimnazijalac, Narodne novine, Danicu, Domoljub, Dragoljub, te prvo godište Vienca 1869. godine.
U Deželićevom književnom opusu, na granici postromantizma i realizma, dominira domoljublje i moralizam. “I Deželićev beletristički rad služi dakako samo cilju narodnog buđenja i proučavanja, pa kako je utilitarističan i tendenciozan, nije estetičan i trajan” (Matoš). Ističu se njegove pripovijetke Surka (1867.) o vremenu ilirskog pokreta, povijesna novela Medvedgradski duh (1868.) smještena u vrijeme tatarske provale u Hrvatsku 1242. godine, kraći roman Burzanci (1885.) sa suvremenom društveno-kritičnom tematikom (burze, špekulacije), te roman Zulejka (1890.) s temom iz novije bosanske povijesti. Priredio je prvu antologiju hrvatske, srpske i slovenske poezije (Pjesmarica, 1865.), koja je doživjela šest uzdanja, te bio jedan od sastavljača hrvatsko-njemačkog i njemačko-hrvatskog rječnika (s Ivanom Filipovićem i Ljudevitom Modecom). Sa Šulekom, Dežmanom i drugima zalagao se za objavu hrvatske enciklopedije. Prevodio je s njemačkog, francuskog, talijanskog i ruskog jezika, te prepjevao Prešernov Krst pri Savici (1868.), slovenski nacionalni ep.
Njegov pravaš, Antun Gustav Matoš, nakon Deželićeve smrti u Hrvatskoj smotri objavio je nadahnuti nekrolog, uvršten kasnije u zbirku eseja Naši ljudi i krajevi, u kojemu stoji:
“Ne bijaše viđen političar jer ne bijaše samo političar, kao što nije velik književnik jer nije samo književnik. On je prošao kroz sve faze modernih hrvatskih evolucija, od ilirstva do pravaštva, od romantizma do realizma, i nema tipičnijeg predstavnika za razvitak cjelokupnog hrvatskog duha, velikog i malog, od 1848. pa do danas. Humanista kao cijela starija naša generacija. Najprije teolog, onda literat, administrator, pravnik, vjerujući sa mnogim našim jurističkim idealistima u neku višu, samostalnu, apstraktnu, rekao bih božansku moć prava, pobjeđujući i u slučaju nehajnosti zainteresovanih.”
