Pjesnik i pripovjedač Fran Mažuranić član je jedne od najuglednijih hrvatskih književnih obitelji: sin je pisca Matije Mažuranića (autora putopisa Pogled u Bosnu) i sinovac Ivana Mažuranića.
Nemirna i pustolovna duha, mijenjao je zanimanja i mjesta boravka. Zbog burnog i misterioznog života, predmet je različitih legendi i fama. Studirao je tehniku u Pragu, ali je odustao i upisao časničku školu u Moravskoj. Bio je u vojnoj službi, te zbog kockanja i kockarskih dugova istupio kao kapetan 1900. godine. Nakon toga lutao doslovce cijelim svijetom, od Amerike do Južnih mora, i godinama se nije znalo gdje je i da li je uopće živ. Rijetke kontakte održavao je samo s najbližim članovima obitelji. Nakon Prvog svjetskog rata skrasio se u Berlinu, gdje je i umro.
Mažuranićev nemiran i avanturama sklon duh te nezadovoljstvo vojničkom službom u austrijskoj uniformi odveli su ga u kockarnice francuske rivijere, gdje je u želji za većim bogatstvom kojim bi osigurao bezbrižnu budućnost prokockao obiteljski imetak. Pritom prkoseći vojničkoj disciplini i oglušujući se na vojne obavijesti kao dezerter biva priveden te 1900. godine nečasno otpušten iz vojske. Tada počinju Mažuranićeva lutanja po svijetu u trajanju od desetak godina tijekom kojih će izgubiti kontakt s domovinom i postati predmetom različitih legendi – primjerice bit će proglašen našim Ukletim Holandezom i simbolom hrvatstva (I. G. Kovačić), rastrošnim don Juanom (A. G. Matoš) ili će se smatrati da je počinio samoubojstvo (R. Katalinić), a i danas je to razdoblje njegova života većinom nepoznato. Tek dio tih brojnih putovanja po različitim kontinentima i susreta s neobičnim ljudima Mažuranić će zabilježiti u autobiografskom djelu Od zore do mraka. Daljnji Mažuranićev životni put može se pratiti od slučajnog susreta s nećakinjom Aleksandrom Nestorov-Mažuranić 1912. u Berlinu, gdje provodi ostatak života u stalnoj nostalgiji za Hrvatskom, ali u koju se nikada više neće vratiti, a čežnju za morem ispunit će svake godine duljim boravkom na Baltičkom moru gdje se druži s ribarima slušajući bajke, narodne predaje i priče s morskom tematikom.
Već kao časnik objavljivao je u Viencu pjesme u prozi, sakupljene 1887. u knjizi Lišće. Nekoliko kraćih humoreski objavio je pod naslovom Novo lišće (Vienac, 1888.). Godine 1916. objavljena je zbirka Lišće i druga djela. Nakon gotovo četiri desetljeća književne šutnje, potkraj života objavljuje zbirku kratkih proznih tekstova Od zore do mraka (1928.).
Njegovo remek-djelo, prva zbirka crtica Lišće u vedrijem je tonu, s dahom lakoće i duhovitosti, uvijek uz efektnu poantu, uz naglašeni domoljubni osjećaj i motive. Često se bavi “običnim” ljudima, a neke od crtica imaju naglašeni autobiografski karakter, za temu imaju piščevo djetinjstvo, odrastanje, rodni kraj. Zbirka Od zore do mraka je odraz životnog iskustva, refleksivnija, puna maksima.
Erudit i dobar poznavatelj književnosti, Fran Mažuranić se nastavlja na Turgenjeva i njegove pjesme u prozi i Baudelairea, te predstavlja sponu starije hrvatske književnosti s modernizmom.
Zbirka crtica Lišće prevedena je 1893. godine na njemački jezik.
Tekst prema:
- August Harambašić, Fran Mažuranić: Pjesme i proza. Lišće i druga prozna djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zora/Matica hrvatska, Zagreb, 1966.
