Francuski pjesnik, kritičar i prevoditelj Charles Baudelaire, jedan od najgenijalnijih pjesnika, preteča je i utemeljitelj moderne europske poezije.
Proživio je buran i mučan život ispunjen neprihvaćanjem, nerazumijevanjem, sukobima, skandalima, psihičkom preosjetljivošću i mračnom melankolijom koja ga je počela mučiti već u djetinjstvu. Baudelaire odrasta u hladnoj i nezainteresiranoj aristokratskoj sredini, vezan uz majku koja se nakon smrti Charlesova oca brzo preudala za generala Aupicka, plemića iz viših aristokratskih krugova, strogog vojnika. Baudelaireovo razočarenje majčinim nerazumijevanjem i njegova sklonost melankoliji i depresivnom klonuću, koju je očito naslijedio od svog ekstravagantnog i neobično senzibilnog, vrlo obrazovanog oca, oblikovala ga je u buntovnika koji prezire vlastitu sredinu. Godine 1841. očuh ga prisilno šalje na putovanje u Indiju, nadajući se tako promijeniti njegovo problematično ponašanje; putovanje i egzotika koju je upoznao ostavili su na Baudelaira silan dojam. Po povratku, Baudelaire životne poticaje traži u mračnim četvrtima boemskoga Pariza, opija se i luta, protratio je nasljedstvo, ali se istovremeno zanosi Wagneroom glazbom, Schopenhauerovom filozofijom i romantičarskom lirikom, posebice pjesništvom Edgara Allana Poea, kojega je prevodio i “otkrio” francuskoj i europskoj publici. Njegovo ekstravagantno ponašanje kulminira u za tadašnje prilike skandaloznoj ljubavnoj vezi s mulatkinjom Jeane Duval, koju proglašava svojom muzom i zajedno s njom tone u svijet mračnih i pogubnih užitaka u alkoholu i narkoticima. Baudelaireov bolećivi i turobni duh, njegova želja da razotkrije lažni malograđanski moral i deklarativne moralne i estetske zakonitosti očituju se i u njegovom pjesništvu.
Baudelaire je bio genijalni utemeljitelj novih pogleda na značenje i bit poezije, koji su najočitije izraženi u zbirci lirike Cvjetovi zla (1857.), čija je pojava označila prekretnicu u europskoj lirskoj tradiciji. Odmah po objavljivanju zbirka je izazvala ogromno zanimanje i burnu reakciju. Slično kao nešto ranije protiv Flauberta i njegove Gospođe Bovary, protiv autora je dignuta hajka i pokrenut sudski postupak zbog nemorala, no za razliku od velikog romanopisca Baudelaire je i osuđen, kažnjen globom, a prošireno izdanje zbirke koje se nakon četiri godine pojavilo u drugom izdanju objavljeno je bez “nemoralnih pjesama” koje su sablaznile građanstvo i “ugrozile javni moral.” Zbirka Cvjetovi zla plod je petnaestogodišnjeg Baudelaireovog stvaranja. Bila je suviše nova i ekstravagantna suvremenicima, pa je njezina prava vrijednost i gotovo revolucionarna inovativnost shvaćena tek puno kasnije. Baudelaire je postao karizmatski “ukleti pjesnik”, koji svoje pjesme naziva “strastvenom nasladom nad otporom” i “proizvodom mržnje”, a u svojoj odbačenosti uživa pozivajući se na “aristokratsko zadovoljstvo ne svidjeti se”. Želju da šokira i sablažnjava izražava razaranjem ideala tradicionalnog sentimentalnog pjesništva koje je imalo zadaću uljepšavati malograđanske živote. Izborom tema (seksualnost i smrt), motiva i leksika Baudelaire propagira kaos i “estetiku ružnoće”, koju izuzetno sugestivno materijalizira u svojim tekstovima prepunim naturalističkih pjesničkih slika izraženih sugestivnim riječima, sinestezijama i teškim i mračnim bojama i zvukovima stiha. Baudelaire pjesništvo doživljava kao iracionalni stvaralački nagon, koji razara idiličnu sliku o poslanju pjesnika kao glasnika ljepote i uzvišenosti duha.
I drugo Baudelaireovp najpoznatije djelo, Spleen Pariza (objavljeno posthumno 1869. godine), vrlo je inovativna zbirka pjesničkih crtica, odnosno pjesama u prozi, tematikom i stilom sličnih pjesmama u Baudelairovoj najpoznatijoj zbirki.
Osim te dvije zbirke, Baudelaire je napisao i velik broj književnih, likovnih i glazbenih kritika, a zapaženi su i njegovi prepjevi stihova američkog romantičarskog pjesnika Edgara Allana Poea.
Gotovo sva Baudelaireova djela doživjela su afirmaciju tek poslije njegove smrti, a poklonici simbolizma i brojnih drugih modernih (po svoj prilici upravo je Baudelaire skovao pojam modernité) umjetničkih pravaca rado su se pozivali na Baudelairea kao svog učitelja (Verlaine, Rimbaud, Mallarmé; kod nas osobito Matoš i Krleža). Iako je za života bio prezren i odbačen, Baudelaire si je svojim zbirkama osigurao mjesto začetnika modernog pjesništva, a svojim kontroverznim životom neformalnu titulu velikog boema i buntovnika protiv ispraznosti i lažnih vrijednosti malograđanskog života.
Umro je sam i slomljen bolešću i životnim tegobama, u 46. godini života.
