August Šenoa (punim imenom Augustus Johannes Nepomuk Eduardus Šenoa), »najznačajniji je, najplodniji, najutjecajniji i najčitaniji hrvatski književnik 19. stoljeća« – kako je napisao suvremeni književnik Josip Laća. Bio je pripovjedač, pjesnik, pisac novinskih feljtona, kritičar. Prema zaslugama što ih je stekao prema svojoj zemlji i svom gradu, mogli bismo ga nazvati i dobrim duhom Zagreba. Rođen je u tom gradu 1838. godine. Djed Augusta Šenoe bio je pekar u Budimu, a otac biskupski sladopek u Zagrebu, što bi značilo: majstorski je spravljao slastice svih vrsta za kaptolski biskupski stol. Spomenimo samo trideset vrsta sladoleda iz njegove knjižice recepata… Neko vrijeme je imao i vlastitu slastičarnicu. Augustova majka Tereza umrla je kad je imao samo devet godina. Njegovi roditelji nisu znali hrvatski jezik, kod kuće se govorilo samo njihovim materinskim, njemačkim jezikom – što je u ono doba u Zagrebu bilo uobičajeno u višim građanskim slojevima. Građanstvo nije bilo samo hrvatskog, već i njemačkog, mađarskog i talijanskog porijekla. Mali August je uz pomoć privatnog učitelja i samostalno, u druženju sa djecom u popularnom parku Ribnjak naučio riječi hrvatskoga jezika. Gimnaziju je pohađao u Pečuhu i Zagrebu, a pravo je studirao u Pragu. Bio je u pravom smislu riječi poliglot (znalac više jezika), jer je dobro znao hrvatski, njemački, mađarski, češki, francuski, talijanski, grčki i latinski jezik. Naknadno je naučio i engleski.
Radio je kao zaposlenik na raznim odgovornim mjestima u Zagrebu: u kazalištu kao dramaturg, te kao potpredsjednik Matice hrvatske. Kao gradski senator obavljao je poslove na više radnih mjesta: nadzirao je rad obrtnika, rješavao pitanja seljačkih zadruga, upravljao ubožnicama (domovima za siromašne i bolesne) itd. Povrh svega, utorkom je radio bez plaće kao sudac za prekršaje. Rješavao je svađe piljarica na tržnici, pijanaca i skitnica, što ga je posebno iscrpljivalo, pa je njegova obitelj utorke zvala »sudnjim danom«.
Uređivao je časopise u kojima je objavljivao i svoja djela (Glasonoša, Pozor). Među njima je i najvažniji hrvatski književni časopis druge polovice 19. stoljeća Vijenac. Svoje novinske članke nije ostavljao suhoparnima. Unosio je u njih zanimljive detalje, životne anegdote i duhovite crtice. To je posebno došlo do izražaja u feljtonima ili podliscima Vječni Žid u Zagrebu (1862.-63.) i Zagrebulje (1866.-67.). Riječ je o novinarskoj vrsti koja u nastavcima izlazi u novinama. Životno i na popularan način govori o temama iz umjetnosti, kulture, politike koje zanimaju širu publiku. Njegovi feljtoni humoristički i satirički prikazuju atmosferu i mentalitet ljudi koji žive u Zagrebu, svakodnevnicu, političke spletke, proslave i društveni život, ispraznost ljudi koji nemaju rodoljubnih osjećaja, ni interesa za umjetnost svoje zemlje, niti velikih ciljeva u životu. Na taj način je želio potaknuti stanovništvo da razmišlja i postane obrazovanije i odgovornije.
Pisao je u vrijeme kad se smatralo da književnost treba u prvome redu prosvjećivati narod, nacionalno ga i jezično osvijestiti. Sličnu ulogu u Francuskoj imao je Victor Hugo (1802.-1885.) Seljaštvo je u Hrvatskoj u Šenoino doba bilo neobrazovano i nepismeno, u školama je službeni jezik sve do 1860. godine bio njemački. Tako su i jezik i nacionalne vrijednosti bile u opasnosti, a domaći školovani ljudi bili su rijetki i često puta nisu mogli dobiti važnije poslove primjerene njihovim sposobnostima. Smatrao je da književnost treba biti što realističnija i bliža društvenim zbivanjima, ali jednako tako i umjetnički vrijedna. U pjesništvu je posebno bio uspješan dok je pisao povjestice za koje je teme uzimao iz povijesti, ali i iz narodnih priča (Kugina kuća, Postolar i vrag, Kameni svatovi, Gvozdeni div…)
August Šenoa oženio se 1868. Slavicom plemenitom Ištvanić s kojom će imati petoro djece, ali će dugovječni biti samo sinovi Milan i Branko.
Šenoa je pisao u svim književnim žanrovima, ali najviše je zapamćen po pripovijetkama i povijesnim romanima. Radnju romana čini dinamičnijom koristeći se ljubavnim događajima i likovima koji zapliću zbivanja. Da bi bio što uvjerljiviji proučavao je život stvarnih povijesnih osoba preko sačuvanih pisanih izvora. To mu je pomoglo da način života i običaje iz davnih vremena može usporediti sa životom i običajima svojih suvremenika. Romani su mu uglavnom izlazili u nastavcima u časopisu prije nego bi se tiskali cjelovito, kao i romani njegovog francuskog suvremenika Julesa Vernea. August Šenoa objavio je prvi povijesni hrvatski roman Zlatarovo zlato 1871. godine U njemu govori o događajima na Kaptolu i u Medvedgradu u 16. stoljeću, i o borbi između građana i feudalca. Osnovica je ljubavna priča između dvoje mladih sa zaraćenih strana, plemića Pavla Gregorijanca i građanke Dore Krupićeve.
Godine 1874. osnovano je Sveučilište u Zagrebu. Za tu priliku August Šenoa napisao je pjesmu Pjev hrvatskih đaka koju je uglazbio njegov prijatelj Ivan plemeniti Zajc. Godine 1867. osnovana je i akademija znanosti i umjetnosti (tada u naslovu Jugoslavenska, a danas Hrvatska).
Roman Čuvaj se senjske ruke (1875.) obrađuje temu života senjskih uskoka koji su junački branili hrvatske krajeve od napada Turaka, ali nisu za to od Austro-Ugarske dobivali redovite naknade niti bilo kakvu drugu potporu. K tome su se morali braniti i od napada Mlečana na moru, a na kraju im je prijetilo i raseljavanje. Seljačka buna je tiskana 1878. godine i obrađuje temu povijesnoga ustanka susedgradsko-stubičkih kmetova zbog povećanja rente i terora vlastelina Franje Tahija. Ustanak je vodio Matija (Ambroz) Gubec iz Gornje Stubice sa svojim bliskim suradnicima i hrvatskim i slovenskim kmetovima, ali je krvavo ugušena. Redatelj Vatroslav Mimica snimio je 1975. godine dugometražni igrani film na osnovi povijesnih činjenica i romana Augusta Šenoe Seljačka buna. Film je dobio i međunarodna priznanja. Iste godine, također prema ovome romanu, izvedena je prvi puta i rock opera Gubec beg (glazbu je napisao Karlo Metikoš, libreto Ivica Krajač, a orkestraciju Miljenko Prohaska). Ovo scensko-glazbeno djelo, jedno od rijetkih u svijetu, imalo je izuzetan uspjeh u tadašnjoj Jugoslaviji i u inozemstvu. Zabilježeno je da je zbog pljeska publike na gostovanju u Trstu predstava morala biti prekinuta, da bi ariju-molitvu Zdravo Marijo (Ave Maria) pjevačica Josipa Lisac mogla otpjevati još jednom ispočetka. Rock opera Gubec beg obnovljena je u godinama 2004. i 2012.
U pripovijetkama August Šenoa govori o vremenu kad se ukidalo feudalno društveno uređenje (Barun Ivica), o propadanju plemićkih obitelji (Kanarinčeva ljubovca, Vladimir), o poštovanju prema drugim slavenskim narodima, primjerice Slovencima i njihovom velikom pjesniku Francetu Prešerenu (Karanfil sa pjesnikova groba), o stradanjima djeteta kojega su napustili roditelji i životu u prigradskim naseljima (Prosjak Luka), o malobrojnim ljudima koji su obrazovani ali ih sredina ne pomaže u životu i radu (Branka, 1881. – ova je tema itekako bila bliska Augustu Šenoi, jer se i njega ticala). Pronalazi zanimljivosti i važnosti u pojedinačnim ljudskim životima i uvjerljivim likovima. Šenoa zna pisati o njihovim strahovima, nadanjima i razmišljanjima – o njihovoj intimi.
Šenoino značenje je veliko jer je svojim djelima pokazao da hrvatska književnost sjevernih krajeva ne mora kopirati teme i stil njemačkih pisaca, već da može govoriti o hrvatskim ljudima i hrvatskim dramatičnim događajima iskreno i udubljeno. Istodobno, pokazao je da je hrvatski jezik iznimno bogat i sposoban izraziti najdublje istine i osjećaje, a da poučavanje u knjigama ne treba biti napadno i u prvome planu. Bio je oduševljeni Hrvat i veliki domoljub.
Pišući, Šenoa je izgrađivao ljepotu hrvatskoga književnoga jezika na štokavskoj osnovici. Pratio je dostignuća hrvatskih jezikoslovaca (naročito Zagrebačku filološku školu), ali je imao sluha i za govor običnih ljudi. Zbog toga mu dijalozi nisu ukočeni i neuvjerljivi već ih je uobličio razgovorno, tečno i duhovito. Smatrao je da su riječi kajkavskih i čakavskih govora također vrijedne da se unesu u književni standard ako ih svi razumiju.
Šenoa je bio veliki uzor i učitelj suvremenicima i književnicima koji su došli nakon njega. Primjerice, otkrio je mladoga Krunoslava Kutena, najboljega pjesnika početničkog razdoblja hrvatske dječje poezije. Poticao ga je da piše, pomogao mu je da pjesme objavi. Bio mu je i neka vrsta zaštitnika. Kao urednik časopisa učio je pisanju i poticao na književni rad mnoge mlade književnike, dajući im savjete i razgovarajući o važnim temama.
August Šenoa je za života postao počasni građanin grada Zagreba.
Dana 9. studenog 1880. Zagreb je pogodio razoran potres. Kao gradski senator, August Šenoa je danomice, od jutra do mraka obilazio ruševine penjući se na tavane i silazeći u podrume, spašavao i zbrinjavao postradale, popisivao štetu, brinuo se na različite načine da se grad dovede u stanje reda. Ovu je nesreću grada doživio kao svoju osobnu. Već ionako iscrpljen pretjeranim radom, životnim nedaćama i boljeticama koje nije disciplinirano liječio, ozbiljno se razbolio i umro 1881. godine.
Razdoblje njegova književnoga stvaralaštva nazivamo Šenoinim dobom ili protorealizmom. Pripremilo je dobar temelj za sljedeće razdoblje, koje će se nazvati realizmom. Jedan od najboljih njegovih predstavnika bit će Ante Kovačić, koji je puno naučio od Augusta Šenoe, kao i većina drugih književnika koji će uslijediti.
dr. sc. Diana Zalar
