Jules Gabriel Verne je francuski romanopisac rođen 1828. na malom otočiću Feydeau na rijeci Loari, uz grad Nantes. Bio je najstariji od petoro djece, uz brata i tri sestre. U prvim razredima osnovne škole imao je učiteljicu kojoj je suprug, pomorski kapetan, nestao na nekoj od plovidbi. Iako ga nije bilo već trideset godina, ona je govorila učenicima kako je sigurno imao brodolom, i jamačno će se jednom vratiti poput Robinsona Crusoa s nekog svog otočnog raja. Praznike je volio provoditi kod svoga ujaka, umirovljenog brodovlasnika i mornaričkoga časnika, koji je oplovio svijet i igrao se s njime različitih zanimljivih igara. Stoga u Julesovom djetinjstvu nije nedostajalo priča i maštanja o putovanjima. Sa devetnaest godina toliko je bio fasciniran romanima Victora Hugoa, posebice romanom Zvonar crkve Notre Dame, da je i sam počeo pisati priče u njegovome stilu. Međutim, njegov je otac smatrao da se od pisanja ne može živjeti i izdržavati obitelj, pa ga je uputio u Pariz na studij prava. Tijekom studija vjerojatno je patio zbog toga što je želio u svom životu raditi nešto posve drugo, pa se počeo razbolijevati. Zbog toga su ga oslobodili vojne službe. U Parizu se upoznao sa zanimljivim ljudima, naročito piscima, pa i sprijateljio s nekima. Alexandre Dumas mlađi upoznao ga je s kazališnim svijetom i ravnateljem jednoga kazališta, za koje je počeo pisati libreta za komične opere. To ga je silno veselilo, a omogućilo mu je i novčane prihode. Cijelo to vrijeme otac ga je nagovarao da napusti pisanje i posveti se studiju prava, na što mu je jednom odgovorio da on zna tko je, i baš zbog toga zna i što može postati jednoga dana. Ipak, studij prava Jules je završio kako bi se mogao oženiti za djevojku koju je volio, iako je samo kratko vrijeme radio posao vezan uz pravo, kao burzovni posrednik (po želji neke stranke, tražio bi odgovarajuću robu ili uslugu i pomagao pri sklapanju posla). Istovremeno je puno vremena provodio u pariškoj Nacionalnoj knjižnici. Puno je čitao i tražio zanimljivosti i podatke iz geografije, povijesti i društvenih običaja, fizike, astronomije, geologije, prirodoslovlja, znanstvenih dostignuća, izuma i pretpostavki. U tome je uživao čitavog života. A ova strast davala mu je i ideje za njegova djela. Tada je upoznao i istraživača Jacquesa Aragoa, koji je bio potpuno oslijepio, ali je i dalje nastavio putovati po svijetu. Postali su veliki prijatelji, i Jules je počeo pisati putopisnu prozu. Već od 1851. počeo je pisati članke iz navedenih područja koja je proučavao, u časopisu s naslovom Obiteljski muzej. Po uzoru na američkoga pisca Jamesa Fenimora Coopera (1789.-1851., poznatog po romanima pomorske i povijesne tematike), napisao je pustolovnu priču Prvi brodovi meksičke mornarice, a odmah potom i Putovanje u balonu. Ovu posljednju razradit će kasnije u svoj prvi roman u velikom ciklusu Neobična putovanja, kojim je Jules Verne želio svijetu predstaviti novu književnu vrstu: znanstveni roman. Godine 1857. se oženio, a 1862. upoznao iskusnoga izdavača Pierrea-Julesa Hetzela, koji je već tiskao djela velikih francuskih pisaca poput Honoréa de Balzaca, Victora Hugoa, George Sand. Ovaj izdavač želio je tiskati kvalitetan obiteljski časopis, u kojemu bi zabavna priča bila isprepletena s obrazovanjem ljudi. Shvatio je da bi Jules Verne sjajno odgovarao njegovoj zamisli, i tako su potpisali ugovor u kojemu se Verne obvezao da će periodično pisati određeni broj tekstova za časopis, što bi obuhvaćalo dva romana na godinu. Tako se dogodilo da je većina Verneovih romana prvo bila tiskana u nastavcima u Časopisu za edukaciju i zabavu. Ovime se Jules Verne mogao u potpunosti posvetiti spisateljskom poslu. Nabavio je i svoj brod kojim je plovio morima, smišljajući teme za nove romane.
A koji su to bili romani? Primjerice, Pet tjedana u balonu (objavljen prvi puta u cijelosti 1863. godine). Ovaj roman došao je u pravi čas, jer je u to vrijeme afrički kontinent bio još vrlo tajnovit i neistražen, a riječ je o putovanju zrakom iznad afričkih predjela, spašavanju misionara u pustinji, traženju vode u Sahari, napadu velikih ptica kondora na balon i mnogim drugim pustolovinama. Balon kao putničko sredstvo u središtu je ovoga romana, njegove prednosti i njegovi nedostatci, kao i flora i fauna Afrike.
Put u središte Zemlje (1864.) vodi nas u duboku zemljinu utrobu, i to kroz vulkanski krater na Islandu! Njemački profesor Lidenbrock pronalazi stari srednjevjekovni rukopis napisan runama (slovima koja su nastala još u prvome ili drugome stoljeću nove ere, a koristili su ih oni koji su govorili germanskim jezicima). Taj rukopis govori o životu norveških kraljeva koji su vladali Islandom. U rukopisu se skriva tajni kod koji otkriva na kojemu mjestu je moguće pronaći prolaz koji vodi u središte zemljine kugle. Profesor Lidenbrock dešifrira taj kod, te uz pomoć nećaka i jednoga vodiča odlazi na opasno putovanje, tijekom kojega će mala ekspedicija vidjeti podzemni ocean, prethistorijske životinje, biljke i ljude, i mnogošto drugo. Šezdesetih godina 19. stoljeća vodile su se rasprave o vremenu pojavljivanja prvog čovjekolikog bića na zemlji, što Verne također utkiva u ovaj roman. Razvija i pretpostavku o povezanosti vulkanskih kratera, jer se njegovi likovi vraćaju u Europu tako što izađu kroz krater vulkana Strombolija u Italiji.
Od Zemlje do Mjeseca (1865.) govori o udruzi osnovanoj nakon Američkog građanskog rata, koja je posvećena znanstvenim usavršavanjima namjere da se napravi letjelica koja će ljude odvesti na Mjesec (što je i postignuto stotinu godina kasnije, točnije 1969., pa je u tom smislu Verne itekako bio vizionar – lansiranje je smješteno u Floridu i u ovom romanu i kasnije u stvarnosti, jer je tamo danas Kennedy Space Centar!). Jedan od najatraktivnijih dijelova zabavnoga parka Disneyland Paris nadahnut je ovim romanom, a nazvan je Svemirska Planina (Space Mountain). Dovoljno hrabri posjetitelji sjedaju u »letjelicu« koja vrlo vjerno simulira lansiranje u Svemir, a televizija je o stvaranju tog dijela zabavnoga parka snimila dokumentarni film koji rekonstruira sve događaje koje je Verne prikazao u svome djelu. Roman je nadahnuo i stvaranje kompjutorske igrice Putovanje: nadahnuto Julesom Verneom (Voyage).
Za roman Put oko svijeta u 80 dana (1872.) Verne je ideje našao u mnogim pričama i novinskim zapisima ljudi koji su se odvažili na takva putovanja u njegovo vrijeme. Naime, 1869.-1870. godine postalo je moguće kod kuće zacrtati smjer putovanja, kupiti kartu i turistički putovati oko svijeta. Takav poduhvat bio je do tada rezerviran samo za najhrabrije i najpustolovnije ljude. U vrijeme kad nastaje ovaj roman, s izgradnjom prvih transkontinentalnih željezničkih pruga i otvorenjem Sueskoga kanala, nastaje ono što se danas naziva globalnim turizmom. Phileas Fogg je glavni lik ovog Verneovog romana. Okladi se u veliku novčanu svotu (tadašnjih 20.000 engleskih funti, što bi, preračunato, danas vrijedilo čak 17 milijuna kuna!) da će uz pomoć željeznice obići svijet za osamdeset dana, i sve bi to bilo donekle lako da ga ne zamijene s nekim pljačkašem banaka, pa ga prati detektiv, pokušava uhvatiti i usporava mu putovanje. Istodobno, u Indiji susreće mladu ženu koju spašava iz životne opasnosti i pokušava smjestiti na sigurno. Da ne spominjemo da navodi iz novina o dužini željezničke pruge u udaljenim zemljama nisu točni, pa se Phileas Fogg domišlja na različite načine: primjerice, kupuje slona i unajmljuje vodiča. U romanu posebnu ulogu imaju različite vremenske zone u različitim dijelovima svijeta i datumska granica, koja na kraju biva presudna da glavni lik dobije svoju okladu. Phileas Fogg postaje jedan od najpopularnijih likova 19. stoljeća, jer je Verne iskoristio priliku da kroz mnoštvo iskušenja vjerno izgradi sliku karaktera i ljudskih vrijednosti ovoga lika. Već 1874. godine roman Put oko svijeta u 80 dana dramatiziran je za kazališnu scenu, i to je donijelo Julesu Verneu još veće priznanje i mogućnost da živi od svog spisateljskog rada.
Romani Julesa Vernea gotovo uvijek imaju pustolovnu fabulu s elementima romantike. Najčešće se govori o egzotičnom i neistraženom, sa sretnim krajem. Predvidio je tehničke izume i znanstvena otkrića koji za njegova života još nisu postojali, pa ga smatraju tvorcem znanstvene fantastike, to jest popularno-znanstvenih romana. Na putovanjima njegovi likovi sazrijevaju i odrastaju, mijenjaju se, otkrivaju u sebi nove snage i velike hrabrosti. A to je svima potrebno tijekom života. Jules Verne umro je 1905. godine.
Iz ovog kratkog zapisa o Verneovom životu jasno je koliko su vrijedni i zanimljivi ljudi koje je odabirao za prijatelje i suputnike, te strast za čitanjem i znanjem duboko utjecali na njegov život i vodili ga k uspjehu. Osim romana, pisao je drame, pjesme, libreta za opere, kratke priče, eseje. Do kraja života zadobio je i visoko priznanje: Orden reda Legije časti. Ipak, bez obzira što je bio tako omiljen među čitateljima svih dobi, ozbiljna priznanja od književnih kritičara došla su tek u dvadesetom stoljeću, naročito nakon što je u Francuskoj organiziran veliki znanstveni skup 1978. u njegovu čast. Tada je konačno službeno uvršten u francuski i svjetski književni kanon, tj. među pisce koji se smatraju najvažnijima u povijesti svjetske literature, posebno znanstveno-fantastične.
U Hrvatskoj je vrlo razvijena fantastična romaneskna literatura za djecu i mlade, no kad treba spomenuti predstavnike znanstvene fantastike, neizostavan je Anto Gardaš sa romanima Izum profesora Leopolda (1995.), Ljubičasti planet (1981.) i Bakreni Petar (1984.). Glavni je lik svjetski poznat profesor koji predaje atomsku fiziku na inozemnom sveučilištu i uvlači djecu u najrazličitije pustolovine. Hrvoje Hitrec napisao je roman Eko Eko (1979.) o putovanju na planetu Zmaz i načinima borbe protiv zagađenja okoliša, koja se godinama uspješno prikazuje na kazališnim daskama. Od najsuvremenijih autora svakako bi trebalo spomenuti Branku Primorac i njen višestruko nagrađeni roman Moj brat živi u kompjutoru (2016.), čija je radnja smještena u 2071. godinu i jednu obitelj iz budućnosti, kada je moguće naručiti starijega brata uz pomoć tehnologije. Krešimir Butković napisao je knjigu Bornin vremeplov (2016.), inspiriran željom da pomogne svom nećaku kojemu je umro otac. Knjigom ga vraća u vrijeme kad mu je otac bio živ, kako bi mogao upoznati vrijeme očeva djetinjstva i oprostiti se s njime.
dr. sc. Diana Zalar
