Aleksandar Sergejevič Puškin najveći je ruski pjesnik iz razdoblja romantizma. Jedan je od utemeljitelja suvremenog ruskog književnog jezika i do danas ga se drži za najvećeg ruskog pjesnika. Osim romana u stihu Evgenij Onjegin i Bajke o ribaru i ribici, autor je nacionalne poeme Rustan i Ljudmila, drame Boris Godunov, pripovijetke Pikova dama i brojnih drugih djela.
Rođen je u Moskvi, kao potomak vrlo stare i ugledne aristokratske obitelji čije plemstvo datira od samih početaka ruske države, iz 12. stoljeća. Obitelj je imanje Mihajlovsko imala u blizini Pskova, nedaleko današnje granice s Estonijom, gdje je Puškin često i rado boravio. Puškinova majka Nadežda Josipovna Hanibal potječe po ženskoj lozi od starog njemačkog i skandinavskog plemstva. Puškinov pak pra-pradjed s majčine strane, Abram Petrovič Hanibal (1696-1781) osobito je zanimljiv: on je afrički crnac, koji je preko Carigrada kao rob dospio na dvor cara Petra Velikoga. Petar Veliki ga je posvojio, kao svoga miljenika odgojio zajedno sa svojom djecom, poslao na školovanje u Francusku gdje se Hanibal sprijateljio s velikanima prosvjetiteljstva kao što su Diderot, Montesquie i Voltaire. Hanibal je dobio plemićku titulu, bio general, upravitelj grada Revala (današnjeg Tallinna, glavnog grada Estonije) i uspješni vojni inženjer i graditelj. O njemu je Puškin započeo pisati roman Crnac Petra Velikoga, koji je ostao nedovršen. Puškinova baka Marija Aleksejevna Puškina potječe iz druge loze obitelji Puškin; kao dječak Aleksandar ljeti gotovo svake godine boravi na njezinom imanju Zaharavo u podmoskovlju, gdje je zavolio rusko selo i tradiciju.
Svoje prve pjesme Puškin piše s oko petnaest godina, kada je bio učenik Carskog liceja u Carskom selu nedaleko Sankt Peterburga (grad se danas njemu u čast zove Puškin). U školi boravi šest godina, do 1817. godine; tamo je i u vrijeme Napoleonove invazije na Rusiju 1812. godine. Već je kao pitomac liceja došao na glas kao talentirani mladi pjesnik, kojega su hvalili i podučavali ondašnji ugledni pjesnici poput Državina i Žukovskog. Završivši školu Puškin živi u Sankt Peterburgu, dobiva posao u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova, živi vrlo aktivan društveni život, posjećuje kazališta, salone, prijateljuje s drugim mladim aristokratima, književnicima i intelektualcima liberalnih nazora, te postaje svojevrsnim glasnogovornikom napredne mladeži. Već prvo njegovo značajnije djelo, objavljeno 1820. godine, izazvalo je kontroverze zbog forme i stila: poema u šest pjevanja s epilogom Ruslan i Ljudmila, bajka utemeljena na ruskoj predaji i povijesti. Iste te godine, 1820., na razgovor ga poziva peterburški vojni upravitelj, koji drži da njegove satirične i slobodarske pjesme (poput pjesme Sloboda iz 1818.), u kojima se Puškin ne libi kritizirati i ismijavati moćnike, pa i samog cara, nespojive s državnom službom. Puškin dobiva otkaz, prijeti mu progonstvo u Sibir ili na Solovecke otoke na Bijelom moru, no zbog intervencije njegovih prijatelja kod cara dobiva blažu kaznu: progonstvo u južni grad Kišinjev (današnji glavni grad Moldove). Putem do Kišinjeva Puškin obolijeva, pa ga obitelj generala Rajevskog vodi sa sobom na duže putovanje na Krim i Kavkaz. Tada doživljava romansu s jednom od generalovih kćeri. Oduševljen je kavkaskim i krimskim pejzažima i poviješću, te se na tom putovanju javljaju ideje za Kavkaskog zarobljenika, Bahčisarajsku česmu i Evgenija Onjegina.
U Kišinjevu boravi do 1823, radi kao službenik, postaje član masonske lože i tajne organizacije koja se bori za oslobođenje Grčke od turske vlasti. Upoznaje se s Byronovim djelom i europskim romantizmom, te stvara dvije romantične poeme, Kavkaski zarobljenik i Bahčisarajska česma, koje mu nakon objavljivanja donose književnu slavu u cijeloj Rusiji. Postaje profesionalni književnik i godine 1823. uspijeva se izboriti za premještaj u grad Odesu na Crnom moru. Tamo započinje pisati prvo pjevanje Evgenija Onjegina. No, ubrzo dolazi u sukob s grofom Voroncovim, u čijoj je službi bio i s čijom je ženom navodno imao aferu. Policija 1824. pronalazi jedno Puškinovo pismo u kojemu je pisao o oduševljenju “ateističkim učenjem”. Zbog toga je opet otpušten iz službe i prognan na Mihajlovsko, imanje svoje majke, gdje je proveo sljedeće dvije godine, pa tako i burnu 1825. godinu u kojoj je izbio ustanak Dekabrista, liberalnih časnika koji su tražili veće slobode i modernizaciju Rusije, njezino pretvaranje u ustavnu monarhiju ili čak republiku. Ustanak je bio neuspješan, Puškin s njime nije imao veze iako je podržavao neke ideje urotnika, zbog čega ga je policija strogo nadzirala i zabranila mu objavljivanje. Puškin živi samotno, ali mnogo čita i stvara. U Mihajlovskom nastaje preko sto njegovih djela, pored ostalih njegova najpoznatija drama Boris Godunov (objavljena 1831. godine), poema Cigani (objavljena 1827), te nova poglavlja Evgenija Onjegina.
Godine 1826. dopušteno mu je da osobno kod novookrunjenog cara Nikole I. ode u Moskvu tražiti oslobođenje. Car ga uzima u zaštitu i uvjetno oslobađa cenzure, koja je nakon dekabrističke urote postrožena. No i nakon ukidanja progonstva Puškin često boravi u Mihajlovskom. Godine 1827. vlast je ponovno pokrenula istragu protiv njega zbog pjesme Andrej Šenje, u kojoj neizravno podržava dekabriste. Zbog intervencije cara nije kažnjen, ali je opet pod nadzorom tajne policije.
U studenom 1828. Puškin upoznaje moskovsku ljepoticu Natalju Gončarovu i zaljubljuje se. Njezina majka odbija prosidbu, smatrajući ga nepouzdanim i raskalašenim književnikom koji je u političkoj nemilosti i ne osobito imućan. Puškin se razočaran prijavljuje u vojsku i odlazi na Kavkaz, gdje se u to vrijeme ratuje protiv Turaka. Po povratku iz rata 1830. godine ponovno prosi Nataliju, ovaj put uspješno, i par se ženi 1831. godine, nakon godine dana odgode vjenčanja do koje je došlo zbog epidemije kolere, koju Puškin provodi na obiteljskom imanju Boldino gdje opet mnogo stvara. Iste 1831. godine Puškin upoznaje drugog velikana ruske književnosti, mladog Nikolaja Vasiljeviča Gogolja koji tada objavljuje svoje prve pripovijetke i postaje poznat, kojega će podržavati u njegovoj borbi s životnim poteškoćama i cenzurom, te mu pomagati u objavljivanju. Bračni par Puškin postaje dijelom dvorskog i društvenog života, premda ne žive u izobilju: Puškin je prisiljen mnogo pisati kako bi uspio dovoljno zaraditi da održi standarde koje očekuje njegova žena, što mu je bilo veliko opterećenje. Imali su četvero djece, a njihova najstarija kći Marija po nekim mišljenjima svojom sudbinom je prototip Tolstojevog lika Ane Karenjine. Zadnjih nekoliko godina života Puškin piše uglavnom prozna djela (pripovijetke Belkinove pripovijesti, Pikova dama, zbirku drama Male tragedije, roman Kapetanova kći, putopis Putovanje u Arzrum).
Imao je “nezgodnu narav” i za života je sudjelovao u čak 29 dvoboja. U dvoboju je i poginuo: u visokom ruskom društvu krenula su govorkanja, možda i utemeljena, da njegova supruga Nadežda ima aferu s Georgesom d’Anthèsom, francuskim časnikom na službi u Rusiji. Dana 8. veljače 1837. u zoru dolazi do dvoboja u kojemu su oba sudionika ranjena. Dva dana kasnije Puškin umire od posljedica. Carska se policija bojala nemira, pa je pokopan tajno, uz prisustvo uskog kruga obitelji i prijatelja, u ponoć, a tijelo mu je preneseno u Mihajlovsko.
Njegova prerana tragična smrt u dobi od samo 37 godina doživljena je kao veliki gubitak za rusku književnost. Već je za života postao prava književna ikona, dominantna figura ruskog romantizma – premda u njegovom djelu kritičari nalaze i elemente klasicizma koji mu prethodi i realizma koji mu slijedi. Veliki je inovator u formi i osobito u stilu, u kojemu u do tada isključivo uzvišenu književnosti uvodi pučki jezik, obogaćuje leksik, uspostavlja norme koje će dominirati velikom ruskom književnošću koja bez Puškina ne bi postala to što jest; bez njega teško je zamisliti velikane poput Turgenjeva, njegovog učenika i sljedbenika Gogolja, Ljermontova, Tolstoja, Jesenjina i svih kasnijih ruskih pisaca koji mu se dive. Veliki je odjek Puškinovo djelo imalo i na rusku glazbu: po njegovim djelima skladane su opere Evgenij Onjegin i Pikova dama P. I. Čajkovskog i Boris Godunov M. P. Musorgskog. Puškinovim djelom ruska književnost i kultura postaju neizostavnim sastavnim dijelom književnosti zapadnog kruga.
