Adolfo Veber (Weber) Tkalčević, svećenik, političar, filolog, pedagog, književnik i putopisac, jedan je od najistaknutijih naših intelektualaca 19. stoljeća i važnijih osobnosti javnog i kulturnog života svoga doba, te začetnik realizma u hrvatskoj književnosti.
Rođen je u Bakru 11. svibnja 1825. Otac mu je Nijemac porijeklom iz Moravske, koji je u Hrvatsku dospio kao vojni časnik, te kasnije bio nadstojnik na Lujzijanskoj cesti, a majka mu je iz pomorske obitelji iz Bakra. U Rijeci je pohađao jezuitsku gimnaziju na talijanskom i latinskom jeziku. Imao je izuzetan dar za jezike, te je, osim ta dva, naučio još i njemački, mađarski, francuski, češki i poljski jezik. Filozofiju je završio u Zagrebu, bogosloviju u Pešti, gdje ga biskup Juraj Haulik šalje na daljnje školovanje kao izuzetno darovitog mladića. Godine 1846. u Zagrebu se zaređuje za svećenika, a 1851. odlazi u Beč na dodatni studij slavistike, latinske filologije i povijesti. Tamo je sastavio prvu hrvatsku čitanku za gimnazije, koja je tiskana 1852. godine pod naslovom Čitanka hrvatska za male gimnazije. Kao oduševljeni ilirac i patriot, poput mnogih drugih suvremenika svoje je prezime Weber pohrvatio u Tkalčević, no nakon sloma revolucije 1848-1849. rabi isključivo prezime Veber.
Doktorirao je teologiju na zagovor biskupa Haulika, premda mu je želja bila da doktorira filozofiju. Od 1852. profesor je latinskoga, hrvatskoga, logike i psihologije na zagrebačkoj gimnaziji, a kasnije i ravnatelj te škole. Učenike je odgajao u domoljubnom duhu i naglašavao prednosti i ljepotu hrvatskog jezika. Mađaroni ga 1867. godine smjenjuju s mjesta ravnatelja. Bio je zastupnik (Samostalne) narodne stranke u Saboru u dva mandata, 1861. i 1865-67. godine. Dugogodišnji je tajnik Matice ilirske, a 1867. godine odmah po osnutku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti postaje njezin redoviti član. Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) prestao se aktivno baviti politikom. Godine 1870. imenovan je kanonikom zagrebačke prvostolnice. Godine 1876. odbio je ponudu da postane senjskim biskupom, kako bi se slobodnije mogao baviti znanstvenim i književnim radom. Umro je u Zagrebu, zaboravljen od suvremenika, 1889. godine.
Najveći je doprinos dao hrvatskom jezikoslovlju, djelima Skladnja ilirskoga jezika (izdana 1859. u Beču, prva sintaksa hrvatskog jezika) i Slovnica hervatska iz 1871. godine, koja je bila srednjoškolski udžbenik, ali i priručnik za normiranje hrvatskog književnog jezika. Autor je i desetak drugih školskih udžbenika. Sljedbenik je ilirizma i Gaja, uz Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića jedan je od predstavnika Zagrebačke filološke škole, koja se udaljava od Vuka Karadžića i njegovog fonološkog pravopisa, te zastupa morfološki pravopis po uzoru na češki jezik. Polemizira s Antunom Kurelcem i njegovom Riječkom etimološkom filološkom školom. U teoriji metrike, slijedeći klasične antičke uzore, pristaša je kvantitativne, ne akcenatske versifikacije. Autor je brojnih članaka iz različitih područja znanosti, estetike, teologije, književnih kritika, tekstova o političkim i crkvenim temama; pisao je o najrazličitijim temama i bio žestok polemičar. Njegove su filološke ideje kasnije napuštene: većina književnika kao standard je prihvatila načela Vuk-Daničićeve fonetske škole, kojega su zastupali hrvatski »vukovci« Tomo Maretić, Franjo Iveković i Ivan Broz, te prihvatili vodeći književnici, pa je Tkalčević, ogorčen i razočaran svoja sabrana djela izdao sam, u samo 20 primjeraka, koje je podijelio svojim prijateljima i knjižnicama.
Na književnoumjetničkom planu istaknuo se kao vrstan putopisac, djelima Put na Plitvice (1860.), Listovi o Italiji (1861.) i Put u Carigrad (1886.), koji su objavljeni kao samostalne knjige, te nizom kraćih putopisnih tekstova tiskanih u časopisima. Kao jedan od začetnika hrvatskog realizma, svoje je poglede na književnost iznio u članku Predmet pjesništva (1867.), a u raspravi Ustroj hrvatskoga jezika (1854.) razmišlja o tome koliko jezik može biti sredstvom umjetničkog stvaranja. Napisao je i mnoge kritike raznih književnih djela koje su mu većinom izlazile u isprva zagrebačkom, a od 1858. godine riječkom časopisu Neven. Preveo je veliki broj književnih djela s poljskog, češkog, njemačkog, talijanskog i španjolskog jezika.
Njegovim najboljim književnim uracima smatraju se pripovijetke: Zagrepkinja (1855.), Avelina Bakaranina ljuvene zgode i nezgode (1855.), Nadala Bakarka (1870.), Paskva (1874.), Dobrotvor đački (1879.) i Božićno zvonce (1886.), u kojima svojim literarnim izrazom jasno stoji iza stavova da književnost mora preslikavati stvarnost, to jest, u njima primjenjuje teoriju realizma. Time se udaljava od tzv. turske novele i romantičnih zapleta, te u književnost uvodi suvremene teme i realistične motive, najčešće iz života građanskih slojeva Zagreba i Bakra. Svojim je pripovijetkama urbane tematike preteča kasnijim značajnim realističnim i naturalističnim piscima poput Eugena Kumičića i Vjenceslava Novaka.
