Narodna ili usmena književnost obuhvaća anonimne književne oblike koji se prenose usmenim putem. Uključuje prozne oblike (bajke, novele, basne, legende, anegdote ili šaljive priče i drugo), lirsko i epsko pjesništvo i balade, te folklornu ili narodnu dramu, odnosno dramske i obredne dijaloge.
Hrvatska usmena književnost nastaje na sva tri narječja, čakavskom, kajkavskom i štokavskom, te je blisko povezana s narodnom književnošću susjednih naroda. Utjecaji su i širi, pa se isprepliću tradicije mediteranskoga, srednjoeuropskoga, balkanskoga i drugih kulturnih krugova. Važno je napomenuti da se narodna književnost u svim oblicima kroz cijelu povijest isprepleće s pisanom, umjetničkom književnošću, od Zoranića, Lucića, Hektorovića ili Držića, preko Kačića Miošića, do primjerice Ive Vojnovića.
Sve usmene književne tvorevine u stalnoj su mijeni, djelo ne postoji u stalnom obliku, narodni pjevač, kazivač ili izvođač podložan je različitim utjecajima, ali se snažno oslanja na repertoar prokušanih i ustaljenih izražajnih sredstava i konvencija. Porijeklo hrvatske usmene književnosti seže vrlo vjerojatno daleko u prošlost, čak u vrijeme doseljavanja na ove prostore, pa i ranije, jer se mogu prepoznati neki praslavenski elementi. Usmena književnost prisutna je osobito u vrijeme turskih osvajanja i u krajevima koji su bili pod turskom vlašću, ali i vlašću drugih stranih gospodara, kada je došlo do znatne kulturne stagnacije, a pismenost je bila rijetkost. Stoga je vrlo često vezana uz otpor osvajačima.
Usmena književnost i danas postoji u vidu tzv. “jednostavnih oblika”, vica, anegdote, ogovaranja, životnih priča, ali i usmenih pjesama najrazličitijih sadržaja koje se i dan danas njeguju.
Izbor iz narodne književnosti na našim stranicama donosimo podijeljeno u tri osnovna književna roda: pjesništvo, proza i drama. Pored toga, za treći razred osnovne škole, donosimo i izbor hrvatskih bajki koje je prepričala i priredila Sanja Lovrenčić.
