Dubrovački pjesnik buntovna i nemirna duha Stijepo Đurđević autor je šaljivog spjeva Derviš, uspjele i duhovite parodije petrarkističke ljubavne lirike.
Sin ugledne vlasteoske obitelji, prema ondašnjim “običajima” već s 15 godina dospio je pred sud, a s 19 godina i u zatvor. Interesantno je da je iste te, dakle 1598. godine, kao aristokrat postao član Veljeg vijeća Dubrovačke republike, premda su ga smatrali neodgovornim. Zbog ispada, tučnjava i svađa bio je u sukobu sa zakonom cijelu mladost. 1612-14. je prognan iz Dubrovnika na godinu dana, jer je pomagao svom bratu Jakovu i prijatelju Jakovu Rastiću, protuturskim zavjerenicima a talijanskim pouzdanicima, u bijegu iz zatvora. Boravio je u Napulju, a čini se i u Španjolskoj. U Dubrovniku se ponovo spominje tek 1619., mnogo kasnije nego što mu je istekla kazna progonstva. S godinama se smirio i obavljao razne pravno-sudske službe. Oženio se tek 1631, s više od 50 godina, Marom, kćerkom Jera Franova Gundulića, čime poboljšava svoje materijalne prilike jer je riječ o jednoj od najuglednijih obitelji. Umro je ubrzo nakon smrti novorođenog sina i nakon ženidbe, 1632. godine, kao posljednji muški potomak obitelji.
Književni rad počeo je pišući ljubavne pjesme, od kojih je sačuvano samo nekoliko, za koje je nemoguće potpuno pouzdano utvrditi autorstvo, jer se u drugim rukopisima pripisuju i drugim autorima, npr. Dživi Buniću Vučiću. Glavna karakteristika Đurđevićevih ljubavnih pjesama je izrazita senzualnost, novost karakteristična za 17. stoljeće na početku kojega Đurđević stvara.
Najvažnije njegovo djelo je parodijski spjev Derviš, jedno od najvrednijih djela starije hrvatske književnosti uopće, poznato i kao Dervišijata. Đurđević u Dervišu vrlo uspjelo izruguje petrarkističke konvencije i pretjerivanja, na više razina. Glavni lik, ljubavni “patnik”, priprosti je i siromašni turski isposnik – derviš, k tomu još i starac. Njegov je jezik priprost, pun turcizama, koji pored komičnog efekta pokazuju i bliskost Dubrovčana s “Turcima”, odnosno sa muslimanskim stanovništvom u zaleđu. Spjev je bio omiljen među starim Dubrovčanima.
Parodiranje petrarkizma na način da se ljubavne izljeve stavlja u usta priprostim likovima započelo je u Italiji još od uspona petrarkizma, npr. u djelima Lorenza de Medicija ili Luigija Pulcija. Premda se elementi parodije mogu pronaći i kod Marina Držića ili u Nalješkovićevim maskeratama, Stijepu Đurđevića može se smatrati prvim pravim dubrovačkim parodistom.
Tekst Đurđevićevih ljubavnih pjesama i Derviša donosimo prema: Zbornik stihova XVII. stoljeća, prir. Rafo Bogišić, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 10, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1967, str. 83-86.
Pjesme Lijepe Vile i gizdave i Ljuveno uživanje (Ljubav draga mene stravi) pripisuju se i Dživu Buniću Vučiću.
