Hrvatski književnik Ivo Brešan diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1960. godine. Od tada je bio profesor u šibenskoj gimnaziji. Bio je i umjetnički voditelj šibenskoga Centra za kulturu i Festivala djeteta. Cijeli je život aktivno sudjelovao u šibenskom kulturnom krugu. Njegovo vrijedno književno djelo pokazuje da je vrhunsko umjetničko stvaralaštvo moguće i izvan hrvatske metropole. Pisao je najviše drame, a u posljednja dva desetljeća rada i romane i kratke priče.
Brešan je bio i uspješan filmski i televizijski scenarist. Surađivao je u tim medijima s Krstom Papićem, Veljkom Bulajićem te Danielom Marušićem, a posebnu su popularnost stekle dvije filmske uspješnice Kako je počeo rat na mom otoku (1996.) i Maršal (1999.), u kojima režiju potpisuje njegov sin Vinko Brešan.
Prvi dramski tekst Četiri podzemne rijeke Brešan je objavio 1970. godine, no potvrdu iznimnog dramskog pisca i naklonost publike donijela mu je drama Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, praizvedena 1971. u zagrebačkom Teatru &TD. Ta britka društvenokritička tragikomedija donosi zbivanja pokrenuta izvedbom Shakespearea u selu u Dalmatinskoj zagori. I kasniji će Brešanovi dramski tekstovi imati elemente koji su u osnovi te drame, a to su intertekstualnost, sukob slobodnog pojedinca s represivnom političkom praksom, ironizacija primitivizma, arhetipske situacije, te duhovito vođen dijalog. Među tim su dramama: Smrt predsjednika kućnog savjeta (1979.), Svečana večera u pogrebnom poduzeću (1980.), Arheološka iskapanja kod sela Dilj (1981.), Nečastivi na Filozofskom fakultetu (1982.), Anera (1984.), Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507 (1984.), Hidrocentrala u Suhom dolu (1985.), Veliki manevri u tijesnim ulicama (1990.), Potopljena zvona (1994.), Utvare (1998.), Nihilist iz Vele Mlake (1998.), Gnjida (1999.) i dr.
Od nabrojenih drama posebnu je pozornost privukla Nečastivi na Filozofskom fakultetu, prvi put izvedena u Ljubljani 1982. godine. U toj se drami faustovski lik suvremenog intelektualca suprotstavlja dogmatskoj vlasti. Klasični je Goetheov predložak autoru poslužio za kritiku socijalističke birokracije i partijskog dogmatizma.
Brešanovi su dramski tekstovi sabrani u knjigama Groteskne tragedije (1979.), Nove groteskne tragedije (1989.), Tri drame (1993.), Utvare (1997.) i Spletke (1997.).
Pikarskim romanom Ptice nebeske (1990.) Brešan prikazuje mentalitet u dalmatinskoj provinciji, a u Ispovijedima nekarakternog čovjeka (1996.) povijesna zbivanja u Hrvatskoj u XX. stoljeću. Faustovski su motivi izraženi u romanima Astaroth (2001.), Država Božja 2053 (2003.) i Vražja utroba (2004.). Objavio je i romane Kockanje sa sudbinom (2002.), Gorgone (2006.), Katedrala (2007.), Ništa sveto (2008.), Prokletnici (2010.) i Sedam stuba do trona (2012.).
Među romanima ističu se Država Božja 2053, s distopijskom temom ukidanja demokracije, prekida odnosa sa svijetom i uspostavom vlasti Crkve, te roman Katedrala koji povezuje povijesnu temu stoljetne gradnje šibenske katedrale i suvremeni trenutak života.
Brešan je status velikog i popularnog pisca stekao britkim humorom, sposobnošću izdvajanja svima poznatih situacija iz nedavne prošlosti te uvijek aktualnim problematiziranjem odnosa pojedinca i struktura moći.
dr. sc. Jelena Vignjević
