Ivana Jurić
Premda je u početku narodna književnost bila usmena, o njoj su poznati i pisani tekstovi. U narodnoj/folklornoj književnosti najviše vidimo kako je jednom jedan narod živio, disao, volio – različita lokalna obilježja čine kulturu jednog prostora.
Usmena književnost u Slavoniji, Baranji i Srijemu prestaje s prvim tekstovima na glagoljici ili latinici, latinskim ili hrvatskim jezikom u srednjovjekovlju. To su autorski i neautorski tekstovi, većinom zapisani u kamenu. Ovdje Slavonija doživljava svoj prvi veliki razvoj. U glagoljaštvu, na ovom području su se istaknuli određeni glagoljski natpisi. Najistaknutiji natpis je nadgrobni natpis koji, nažalost, nije sačuvan. Natpis: “počiva Bu(di)mir sin (Pri)bibla” je stariji od same Bašćanske ploče, navedena godina nastajanja je 1095. godina, a pronađen je u Subockoj kod Lipovljana, što samo znači da je glagoljica bila prisutna na ovim prostorima od najranijih dana. Poznata je i zbirka natpisa na latinskom jeziku pronađena u opatiji Sv. Mihovila, na hrvatskoj ćirilici i glagoljiici.
Latinica i latinski jezik srednjeg vijeka se najviše rasprostranjuje u benediktinskim, kanoničkim, franjevačkim, ivanovačkim, templarskim, dominikanskim, augustinskim, dominikanskim i pavlinskim samostanima i biskupijskim središtima (srijemsko i bosansko-đakovačko). Najpoznatiji dokument iz 15. stoljeća je nastao u centru Srijema, u Iloku, a zove se “Čudesa Ivana Kapistrana”. Kako bi “namamio” hodočasnike u Ilok, gospodar Iloka, Nikola Iločki, pokrenuo je glasine o čudima koja se događaju nad grobom sveca Ivana Kapistrana u Iloku. Drugi povijesni dokument iz Iloka je “Statut grada Iloka”, nastao 1525. godine, i ujedno je i najstariji pisani izvor. Njime se grad Ilok štiti od zloupotrebe samih plemića, iz njega saznajemo koja su prava, običaje i prikladne zakone Iločani uživali, jer sam “Statut” je bio trajno važeći i zaštićen. Ostali dokumenti srednjeg vijeka su pravnog karaktera, većinom stvarani od već ranije navedenih crkvenih središta, iako su i pojedini velikaši – Iločki, Morovići, Korođski, Horvati, župani i banovi, a kasnije i upravna tijela pojedinih gradova su izdavali dokumente o zemljoposjednim odnosima i slično.
Već se u 15. stoljeću počinju javljati književno-umjetnički tekstovi s motivima kasnije prepoznatljivog slavonskog pjesništva. Prvi slavonski pjesnik koji potpisuje svoj književni opus je Ivan Česmički (1434.-1472.) ili Janus Pannonius. Autor brojnih epigrama i elegija, prevoditelj, humanist i latinist daje motivski uzor slavonskog pjesništva, bezvremenski topos koji će slijediti i pjesnici novijeg razdoblja domoljubne književnosti, poput Dragutina Tadijanovića. S Pannoniusom započinje era autorskih djela, djela s različitim tematikama, djela posvećena poučavanju samog puka.
