19. stoljeće

Ivana Jurić

Romantizam prevladava u svjetskoj književnosti 19. stoljeća. U Hrvatskoj je tada aktualan književni i narodni preporod: 1830. Ljudevit Gaj tiska Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja; 1832. godine Janko Drašković objavljuje Disertaciju; 1835. počinju izlaziti Novine horvatske, kasnije Ilirske narodne novine, odnosno Narodne novine. Počinje izlaziti prvi hrvatski književni časopis Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka; 1842. godine osnovana je “Matica ilirska” i pokrenut je književni časopis Kolo.

Crkva prestaje biti glavni pokretač pismene kulture, što znači da će i religijski tekstovi biti manje dominantni. Povećava se broj škola i učilišta, osječka tiskara “Divaltova galaksija” se širi i na druge gradove. U Vukovaru se razvija amatersko kazalište. Drama gvardijana franjevačkog samostana Grgura Čevapovića poslužila je za prvu predstavu na hrvatskome jeziku održanu 1819. godine. 1867. godine je osnovana prva vukovarska tiskara koja je izdavala prvi vukovarski list na njemačkome jeziku Syrmier Bote. U Iloku počinje 1882. godine djelovati tiskara Emanuela Wortmana, tiskajući na hrvatskome i njemačkome jeziku. Otvara se sve više pučkih škola. U Vinkovcima se osniva Glazbena škola (1857.), Gradska knjižnica i čitaonica (1875.) i Narodna tiskara (1873.) koja tiska Krajišnik, prvi hrvatski politički list u ovim krajevima.

Narodni preporod je najviše ostavio utjecaja na književnost. Počinje se cijeniti izvornost, folklorni običaji i pučka atmosfera. Mijat Stojanović (1818.-1881.) je jedan od prvih etnografa i zapisivača usmenih pripovjedaka, poslovica i pjesama iz Vojne krajine. Njegov doprinos proučavanju folklorne baštine Slavonije i Srijema je izniman i svakako je neizostavan dio hrvatske etnografije. Tradicionalni slavonski život dočarao je i svećenik Josip Lovretić (1865.-1948.) koji je bilježio sve što se događa u narodu (kulturne običaji, običaji u ljudskim odnosima, rađanje, smrt, ženidba, tradicionalni recepti, narodne nošnje i rukotvorine) privukao seosko čitateljstvo. Josip Lovretić je time želio sačuvati izvornost slavonskog seljaka i učvrstiti moral čitatelja. Osječanin Isidor Kršnjavi (1845.-1927.) je također otkrio vrijednost različitih slavonskih i srijemskih mjesta, ljudi, običaja i govora koje je objelodanio u putopisu Listovi iz Slavonije, slikovito opisujući sva mjesta i kritizirajući slavonskog seljaka koji ne poštuje običaje. Znanstvenik Vjekoslav Klaić je obilježio svoje stvaralaštvo s njegovom Povijesti Hrvata u 5 knjiga, a povijest Slavonije i njezinu osobitost opisao je u djelu Slavonske povijesne teme. Prosvjetiteljski gleda na stanje u slavonskom društvu u svojoj knjizi novela i pripovijesti iz života sela Zapisci iz sela objavljuje Rudolf Franjin Magjer (1884.-1954.). Obrazovati želi i mlađe čitatelje te im priređuje antologiju suvremene hrvatske omladinske književnosti U pjesmi i priči.

Pjesnički su tekstovi tada bili usmjereni na velikane, uglednike, primjerice Josipa Jurja Strossmayera, i uvijek su bili domoljubnog i rodoljubnog karaktera, kako bi se osvrnuli na tadašnja događanja u Hrvatskoj, te su izražavali i osjećajnost, poput svjetskih romantičara.

Ilija Okrugić Srijemac (1827.-1897.) je u svojem opusu imao i djela domoljubne i djela romantične tematike, a sve u svrhu prikazivanja srijemske tradicije muško-ženskih odnosa, i odnosa staro-mlado. Sličnih su motiva bili i Robert Kauk, Josip Karlović i Adalbert Kuzmanović.

U romantizmu je prisutna težnja za uživanjem. Tako se javlja anakreontika – pjesništvo koje slavi ljubav, vino, opuštanje. Iako su neki autori po svojim poetikama možda bliži modernizmu, romantična tendencija uživanja i sklonost bezbrižnosti nailazi na plodno tlo kod Ante Benešića i Ise Velikanovića. Ante Benešić (1864.-1916.) je jedan od predstavnika anakreontske lirike na ovom području. Slijedi ga Iso Velikanović (1869.-1940.) koji svojim duhovitim, lucidnim i slobodoumnim pismom razmatra tradicionalne običaje Srijema, daje prikaze Srijemaca. Humorom se poigrava i Stjepan Ilijašević (1814.-1903.) u svojim zbirkama pjesama, zbirkama u kojima se podruguje ponašanju društvu koje ne razvija svoju vjeru i tako ne poznaje osnovne ljudske vrijednosti.

Romantična značajka opisa prirode je najviše vidljiva kod Josipa Kozarca (1858.-1906.) i njegove crtice Slavonska šuma. Kozarčeva Šuma je personifikacija slavonskog čovjeka i prostora “… koji svim vremenima usprkos ima dovoljno snage i energije duha inicirati novi početak…”.3 Također, svoju uništenu Slavoniju vidi u liku Tene, ženskog lika iz istoimene pripovijetke, koja se nakon svih poraza ipak uspijeva prikupiti snagu i krenuti u nove početke, kao i svi ljudi slavonskog prostora. Propadanje Slavonije tematizira i u romanima Mrtvi kapitali i Među svjetlom i tminom koji pružaju odraz slavonske realnosti prošlog stoljeća. Modernizam njegovih pripovjedaka (Mira Kodolićeva, Oprava, Tri ljubavi) je izražen u psihološkoj karakterizaciji ženskih likova, a time je Kozarac ispred svog vremena. Josip Kozarac pripada “krnjaškom šokačkom trokutu”, kojeg čini s Jozom Ivakićem (1879.-1932.) i Ivanom Kozarcem (1885.-1910.) (Krnjaš je dio Vinkovaca uz rijeku Bosut, a na tom području su sva trojica živjela.) Joza Ivakić u svojim tekstovima veliča tradiciju, selo, seljaka i povratak svojim korijenima. U svojim djelima donosi slike šokačkog kraja, ističe moralne vrijednosti Slavonki koje ne podliježu nagonima, niz socijalnih problema u seoskom ozračju, a njegov najpoznatiji tekst je pučka drama Inoče u kojoj su seljaci opisani kao religiozni stup društva, moralna vertikala, a Ivakić tako želi dočarati kvalitetu neoskvrnjenog seljačkog života. Joza Ivakić je uredio i dvije prve knjige mladog pjesnika Ivana Kozarca, autora koji je većinom objavljivao u časopisima i novinama. Više se cijeni njegova proza od poezije. U zbirci pripovjedaka Slavonska krv i romanu Đuka Begović likovi teško prihvaćaju seoski način života, odbacuju tradiciju i ne žele živjeti prema društvenim pravilima. Ovdje se već otkrivaju počeci novog razdoblja u književnosti, moderne.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća djeluje i književna kritika. Najznačajniji kritičar ovog razdoblja je Janko Ibler (1862.-1926.), koji se jedino i bavio književnom kritikom, kritizira i pedagog Bartol Inhof (1866.-1945.), a jedan od svestranijih ljudi s kraja 19. stoljeća je Nikola Andrić (1867.-1942.) – povjesničar, prevoditelj, dramaturg, novinar, feljtonist, leksikograf, kazališni djelatnik, urednik i jezikoslovac.

Na kraju 19. stoljeća pisci izlaze iz romantizma i realizma u modernu, najavljuju se nove teme i nova književna kretanja.

Ostali pisci 19. stoljeća: Mato Topalović, Juraj Tordinac, Ivan Filipović, Jagoda Brlić, Josip Freudenreich, Vladimir Nikolić, Blaž Modrošić, Stjepan Marjanović, Antun Stojanović, Samuel Kotzian, Franjo Ciraki.

Autori: