Premda ga je prerana smrt u dobi od svega 25 godina onemogućila u punom ostvarenju, Ivan Kozarac jedan je od najvažnijih pripovjedača hrvatske moderne, čija je tema slavonsko selo i buntovni, izuzetni likovi.
Rođen u Vinkovcima 8. veljače 1885. u kojima je i umro 16. rujna 1910. godine. U Vinkovcima je polazio nižu gimnaziju. Nakon očeve smrti prekinuo je školovanje 1898. godine i zaposlio se kao sudski pisarski vježbenik, potom kao odvjetnički pisar, a nakon služenja vojske u Petrovaradinu i Karlovcu, od 1910. bio je perovođa (niži službenik) Nakladnoga fonda Društva hrvatskih književnika i Društva redatelja u Zagrebu. Rano je obolio od tuberkuloze pluća. Premda ga je smrt u dobi od svega 25 godina onemogućila u stvaranju, Ivan Kozarac jedan je od najvažnijih pripovjedača hrvatske moderne – uz njega najpoznatiji predstavnici tog književnog pravca u Slavoniji su Josip Kozarac, njegov stric, i treći Vinkovčanin, Joza Ivakić.
U književnosti se javio kao samouk pisac knjigom pripovijetki Slavonska krv (1906.) i djelovao svega četiri godine. Pisao je pretežito pučkim jezikom, gotovo razgovornim stilom, štokavskom ikavicom.
Pisao je i poeziju, a najuspjeliji su njegovi intimistički stihovi koji izražavaju zebnju pred smrću (U puste dane), oplakujući izgubljenu ljubav i promašen život (Vrh sela i polja) ili oživljujući folklornu baštinu (Iz davnih dana, Iz selske jeseni) te slaveći nesputanu, zdravu seosku ljubav, žudnju i nagone (Sagara dan, Dođi draga, Večer je, Ciganinu). Najpoznatija mu je pjesma Milovo sam koju je uglazbio Ivo Tijardović i koja je i danas popularna u Slavoniji. Atipičan je kao pjesnik jer nije podlegao književnoj modi niti je pripadao dominantnoj pjesničkoj struji hrvatske moderne.
U jedinoj za života objavljenoj knjizi Slavonska krv, u osam novela lirskih ugođaja i raspoloženja, bavi se duševnim životom i nagonskim stanjima netipičnih junaka. Dubljim poniranjem u stanja svijesti i intimu junaka ostvaruje približava se poetici modernizma.
Motiv za danas najpoznatije Kozarčevo djelo, roman Đuka Begović, najprije je Kozarac donio u crtici Đuka objavljenoj 1906. Roman je dovršio 1908. i objavljivao ga u nastavcima u Obzoru 1909. Kao samostalna knjiga objavljen je 1911. godine, nakon autorove smrti. Djelo se smatra jednim od najboljih proznih ostvarenja hrvatske moderne. Roman Đuka Begović donosi životnu priču lika kojega pokreću nagoni i trenutačni užitci. Đuka Begović, Šokac, bećar, buntovnik, pijanac, ne odustaje od temperamentnoga i rasipničkog života, čak ni kad je svjestan propasti u koju takav život vodi. Đuka ignorira očekivanja društva i tradicionalni vrijednosni sustav, živi po vlastitoj volji, bez odgovornosti čak i prema najbližima.
Roman ima i lirskih segmenata u opisu slavonske šume, prirode, polja, ravnice.
»Kozarac se odrekao racionalističkog poučavanja i pustio da o bolnoj temi slavonskog sela u trenucima socijalnih poremećaja i prestrojavanja govore nagoni iz dubine bića« (Jeličić).
Miroslav Krleža istaknuo je jedinstven način Kozarčeva pisanja, a Ivan Goran Kovačić njegovo je djelo svrstao među desetak »najizrazitijih ispovijedi hrvatske narodne duše«. Djela su mu prevođena na češki, poljski i slovenski jezik.
U Vinkovcima se svake godine održava kulturna manifestacija »Dani Josipa i Ivana Kozarca«, nazvana prema njemu i njegovom stricu, autoru Tene i Slavonske šume. Posvećena je zavičajnoj književnosti i književnicima, sudjeluju književnici i književni znanstvenici iz cijele Hrvatske, te se na njoj dodjeljuje prestižna književna nagrada »Josip i Ivan Kozarac«. Dobitnici te nagrade su, pored ostalih, i književnici s popisa školske lektire Anto Gardaš, Pavao Pavličić, Stjepan Tomaš i Tito Bilopavlović, te književnice Ivana Bodrožić, Julijana Matanović i Ivana Šojat Kuči.
dr. sc. Jelena Vignjević
O Ivanu Kozarcu pročitajte i biografske zapise njegovog sugrađanina i prijatelja, Vinkovačkog pisca Joze Ivakića Uspomene na Ivana Kozarca.
