Ivica Mataija
Ličko, ali i opće hrvatsko, književno, publicističko i književno devetnaesto stoljeće obilježio je svojim radom Ante Starčević, rođen 23. svibnja 1823. u Velikom Žitniku (umro u Zagrebu 28. veljače 1896.) Prve pjesme objavio je kao gimnazijalac 1845. u Danici gdje je objavio i dokumentarno-etnografsko pripovjednu prozu Nešto o pirnih običajih u Lici, a u Zori dalmatinskoj i Bačkoj vili objavljivao je pjesme pod pseudonimom A. V. Rastevčić. Djelovao je kao pjesnik, prozaist, kritičar, dramski pisac, feljtonist, prevoditelj, filozof i filolog. Glavnina njegovog književnog rada zbiva se u razdoblju apsolutizma, kad u Hrvatskoj opada književni život a jača svijest o potrebi političkog angažmana. Starčević je napisao četiri drame od kojih je ostala sačuvana samo Selski prorok, a smatra se začetnicom hrvatske pikarske drame. Svoju književnu, znanstvenu, jezikoslovnu i publicističku poetiku iznio je 1879. u djelu Pisma Magjarolacah, gdje piše: “Pokazati čitatelju istinu i neistinu, lepo i ružno, dobro i zlo, plemenito i sramotno, koristno i škodljivo, pravo i krivo: to je sve što se od pisca može očekivati. Ja ću se ili toga držati, kako mogu, ili ću mučat i mirovat.” O njegovu književnom značaju Miroslav Krleža u Predgovoru Podravskih motiva Krste Hegedušića iz 1933. Napisao je: “I koliko god to paradoksalno izgledalo, ipak je istina: najlucidnija naša glava, koja je našu stvarnost promatrala s najpreciznijom pronicavošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za čitavo jedno stoljeće književno i govornički najplastičnije, jeste glava staroga Ante Starčevića.”
Svojom romantičarskom ljubavnom i refleksivnom poezijom, pjesničkim pripovijestima i antiratnom lirikom značajno je mjesto u književnom hrvatskom devetnaestom stoljeću zauzimao i Lavoslav Vukelić (rođen u Gornjem Kosinju 20. ožujka 1840., a umro u Svetom Križu Začretje 26. ožujka 1879.) Posebno je vrijedna njegova pjesma Kod Solferina s kojom je ulazio u antologije i prikaze.
Jedan od najvažnijih i najplodnijih autora crtica u hrvatskome realizmu, Josip Draženović, rođen je u Stajnici kod Brinja 30. studenoga 1863., a umro u Zagrebu, 1. svibnja 1942. Motive svoje proze tražio je u realnom, svakidašnjem životu malih ljudi iz primorskog života. Važna su mu djela: Crtice iz hrvatskoga života, Iskrice, Crtice iz primorskoga malograđanskoga života i Povijest jednog vjenčanja.
Povijesnim romanima i pripovijestima, crticama i legendama iz ličkog života razdoblja Vojne krajine s izrazitom didaktičnošću na prijelazu dvaju stoljeća javio se Ivan Devčić, književnik rođen u Gospiću 21. prosinca 1857., a umro u Zagrebu 19. listopada 1908. Učitelj po zanimanju, surađivao je u učiteljskim listovima objavljujući crtice iz ličkog života, pripovijetke za djecu i omladinu, legende i dogodovštine. “Popularnost kod čitatelja postigao je povijesnim romanima i pripovijestima u kojima pojednostavljenim, pučkim i narativnim stilom kazivanja pripovijeda o narodnim bunama (Bunjevačka buna, 1897, Brinjsko-lički ustanak, 1898), slavnim osobama (Pad bana Mladena II, 1908; Posljednji knez otoka Krka, 1908) i krajiškoj prošlosti Like.”
Fran Binički (pseudonim pop Slobodin, pop Hrvat Likota, Dragimir, Nenad), pjesnik, prozaist i prevoditelj, svećenik, rođen je u Mušaluku pored Gospića 11. srpnja 1875., a kao župnik ubijen poslije Drugog svjetskog rata. Svoju prvu Pjesan Domagoj objavio je anonimno u gospićkom listu Hrvat 1895., a objavljivao je u Nadi, Katoličkom listu, Hrvatskoj prosvjeti, Vrhbosni, Ustaši, Novoj Hrvatskoj i drugdje. Objavio je povijesni roman Ivan Hrvaćanin, pripovijest Na ruševinama, niz realističkih novela vezanih za povijesnu ili suvremenu Liku.
Razdoblje realizma obilježio je svojim novelama i romanom tematski vezanima uglavnom uz prikaz života u Vojnoj krajini prije i nakon njenog razvojačenja s izrazitim pedagoško-prosvjetiteljskim angažmanom književnik Jure Turić. Rodio se u Gospiću 3. travnja 1861., umro u Zagrebu 8. veljače 1944. Doktor pedagoških znanosti, svoj je književni rad, novele i jedan roman, usmjerio prikazivanju problema onodobne Like: siromaštva, loših životnih uvjeta, neobrazovanosti, klasnih sukoba, zaostalosti i pasivnosti seljaka. Među najpoznatije novele ubrajaju se U mraku (1897.), Srce (1888.) i Njihova ljubav (1910.). Značajan je i kao pisac za djecu na samim početcima hrvatske dječje književnosti. U tom je smislu posebno zanimljiva njegova zbirka Priče iz 1909. koja, između ostalih, donosi i prvu ekološku priču Pastrva.
Ivica Mataija
Ličko, ali i opće hrvatsko, književno, publicističko i književno devetnaesto stoljeće obilježio je svojim radom Ante Starčević, rođen 23. svibnja 1823. u Velikom Žitniku (umro u Zagrebu 28. veljače 1896.) Prve pjesme objavio je kao gimnazijalac 1845. u Danici gdje je objavio i dokumentarno-etnografsko pripovjednu prozu Nešto o pirnih običajih u Lici, a u Zori dalmatinskoj i Bačkoj vili objavljivao je pjesme pod pseudonimom A. V. Rastevčić. Djelovao je kao pjesnik, prozaist, kritičar, dramski pisac, feljtonist, prevoditelj, filozof i filolog. Glavnina njegovog književnog rada zbiva se u razdoblju apsolutizma, kad u Hrvatskoj opada književni život a jača svijest o potrebi političkog angažmana. Starčević je napisao četiri drame od kojih je ostala sačuvana samo Selski prorok, a smatra se začetnicom hrvatske pikarske drame. Svoju književnu, znanstvenu, jezikoslovnu i publicističku poetiku iznio je 1879. u djelu Pisma Magjarolacah, gdje piše: “Pokazati čitatelju istinu i neistinu, lepo i ružno, dobro i zlo, plemenito i sramotno, koristno i škodljivo, pravo i krivo: to je sve što se od pisca može očekivati. Ja ću se ili toga držati, kako mogu, ili ću mučat i mirovat.” O njegovu književnom značaju Miroslav Krleža u Predgovoru Podravskih motiva Krste Hegedušića iz 1933. Napisao je: “I koliko god to paradoksalno izgledalo, ipak je istina: najlucidnija naša glava, koja je našu stvarnost promatrala s najpreciznijom pronicavošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za čitavo jedno stoljeće književno i govornički najplastičnije, jeste glava staroga Ante Starčevića.”
Svojom romantičarskom ljubavnom i refleksivnom poezijom, pjesničkim pripovijestima i antiratnom lirikom značajno je mjesto u književnom hrvatskom devetnaestom stoljeću zauzimao i Lavoslav Vukelić (rođen u Gornjem Kosinju 20. ožujka 1840., a umro u Svetom Križu Začretje 26. ožujka 1879.) Posebno je vrijedna njegova pjesma Kod Solferina s kojom je ulazio u antologije i prikaze.
Jedan od najvažnijih i najplodnijih autora crtica u hrvatskome realizmu, Josip Draženović, rođen je u Stajnici kod Brinja 30. studenoga 1863., a umro u Zagrebu, 1. svibnja 1942. Motive svoje proze tražio je u realnom, svakidašnjem životu malih ljudi iz primorskog života. Važna su mu djela: Crtice iz hrvatskoga života, Iskrice, Crtice iz primorskoga malograđanskoga života i Povijest jednog vjenčanja.
Povijesnim romanima i pripovijestima, crticama i legendama iz ličkog života razdoblja Vojne krajine s izrazitom didaktičnošću na prijelazu dvaju stoljeća javio se Ivan Devčić, književnik rođen u Gospiću 21. prosinca 1857., a umro u Zagrebu 19. listopada 1908. Učitelj po zanimanju, surađivao je u učiteljskim listovima objavljujući crtice iz ličkog života, pripovijetke za djecu i omladinu, legende i dogodovštine. “Popularnost kod čitatelja postigao je povijesnim romanima i pripovijestima u kojima pojednostavljenim, pučkim i narativnim stilom kazivanja pripovijeda o narodnim bunama (Bunjevačka buna, 1897, Brinjsko-lički ustanak, 1898), slavnim osobama (Pad bana Mladena II, 1908; Posljednji knez otoka Krka, 1908) i krajiškoj prošlosti Like.”
Fran Binički (pseudonim pop Slobodin, pop Hrvat Likota, Dragimir, Nenad), pjesnik, prozaist i prevoditelj, svećenik, rođen je u Mušaluku pored Gospića 11. srpnja 1875., a kao župnik ubijen poslije Drugog svjetskog rata. Svoju prvu Pjesan Domagoj objavio je anonimno u gospićkom listu Hrvat 1895., a objavljivao je u Nadi, Katoličkom listu, Hrvatskoj prosvjeti, Vrhbosni, Ustaši, Novoj Hrvatskoj i drugdje. Objavio je povijesni roman Ivan Hrvaćanin, pripovijest Na ruševinama, niz realističkih novela vezanih za povijesnu ili suvremenu Liku.
Razdoblje realizma obilježio je svojim novelama i romanom tematski vezanima uglavnom uz prikaz života u Vojnoj krajini prije i nakon njenog razvojačenja s izrazitim pedagoško-prosvjetiteljskim angažmanom književnik Jure Turić. Rodio se u Gospiću 3. travnja 1861., umro u Zagrebu 8. veljače 1944. Doktor pedagoških znanosti, svoj je književni rad, novele i jedan roman, usmjerio prikazivanju problema onodobne Like: siromaštva, loših životnih uvjeta, neobrazovanosti, klasnih sukoba, zaostalosti i pasivnosti seljaka. Među najpoznatije novele ubrajaju se U mraku (1897.), Srce (1888.) i Njihova ljubav (1910.). Značajan je i kao pisac za djecu na samim početcima hrvatske dječje književnosti. U tom je smislu posebno zanimljiva njegova zbirka Priče iz 1909. koja, između ostalih, donosi i prvu ekološku priču Pastrva.
