Ivica Mataija
Devetnaesto je stoljeće u ličkoj književnosti tematski vezano uz preporodna nastojanja didaktičkih usmjerenja, oslonjeno u kasnijem razdoblju na socijalne elemente društvenog života Like. Najava dvadesetog stoljeća, oslonjenog na društvenu i kulturnu živost utemeljena je na osnivanju brojnih čitaonica, kulturnih i športskih društava, na brojne novine koje uz političku intoniranost stvaraju i dinamičan kulturni život. U Otočcu i Gospiću djeluju kazališta i dramske skupine koje uprizoruju djela domoljubne i regionalne tematike, javlja se sve više književnih pokušaja, a stasaju i novi književnici značaja mnogo šireg od ličkog. U tom je razdoblju Lika tema i mnogih putopisaca koji o njoj najčešće svjedoče kao o predivnom kraju kojeg nastanjuju tipični gorštaci, krupni, grubi i dugovječni, ograničene socijalne inteligencije.
Dramski pisac i prozaist Petar Petrović Pecija rodio se u Otočcu, 21. kolovoza 1877., a umro u Zagrebu 9. siječnja 1955. U književnosti se javio početkom 20. stoljeća pripovijetkama, humoreskama i crticama iz ličkog života. Među njima ističe se zbirka Ispod naših brda (1909.). U njegovoj prozi dominiraju lirski ugođaji zavičaja suprotstavljeni oporosti ljudi. Zavičajna tematika dominantna je i u njegovim dramskim djelima. Najvažnijim dramskim ostvarenjem kritičari drže komediju Pljusak iz 1918. Bio je jedan od najpopularnijih i najizvođenijih dramskih pisaca prvih 40 godina 20. stoljeća.
Zavičajna, lička, tematika inspirirala je jednog od najvažnijih hrvatskih pripovjedača međuratne književnosti, Luku Perkovića. Rođen je 21. siječnja 1900. u Malom Kutu pokraj Križpolja, a umro 5. lipnja 1948. u Klenovniku kod Ivanca. Književni je rad započeo kao pjesnik ekspresionističkog duha, a potvrdu svog umjetničkog talenta ostvario je u novelama, među kojima su najpoznatije Djed iz 1930. i Škrinja iz 1931. Obadvije novele govore o lokalnim ličkim prilikama i ljudima.
Pregled ličke književnosti ostao bi nepotpun bez spomena Mile Budaka, “uz Miroslava Krležu najplodnijeg pisca u međuratnom razdoblju”, romanopisca, novelista i političara, rođenog 30. kolovoza 1889. u Svetom Roku, a pogubljenog 6. ili 7. lipnja 1945. u Zagrebu. Sudbina njegovog književnog djela obilježena je njegovim političkim angažmanom: bio je jedan od glavnih ideologa ustaškog pokreta, ministar bogoštovlja i nastave te ministar vanjskih poslova u tzv. NDH do 1943. kada se povukao iz političkog života. Pogubljen je zajedno s drugim članovima vlade NDH nakon što su ga Britanci izručili jugoslavenskim komunističkim vlastima. Zastupao je i formulirao neprihvatljive fašističke i rasističke stavove, pa su njegova književna djela u vrijeme komunističke vlasti bila zabranjena. Unatoč pokušajima rehabilitacije Budaka kao književnika nakon 1990. godine, ostao je predmetom kontroverze.
Inspiriran ličkim ruralnim životom objavio je 1930. zbirku ličkih priča Pod gorom, potom Opanci dida Vidurine (1933), Na veliki petak (1939), i Privor. Vučja smrt (1941). Do kraja Drugog svjetskog rata objavio je ukupno 16 naslova u 25 knjiga. Najpoznatije njegovo djelo, epopeja o Lici i životu njenih stanovnika u ambijentu neobuzdanih nagona i neograničenih strasti najopširnije je i možda najautentičnije djelo koje tematizirajući lokalno govori o univerzalnom ljudskom na, po kritičarima, neorealističan način. Riječ je o Ognjištu, četverosveščanom romanu koji je Budak, u samo četrdesetak dana, napisao i objavio 1938. godine. Ruralnim životom Like Budak se bavio i u tri “romana grozda iz seljačkog života”: Kresina, Gospodin Tome i Hajduk pod zajedničkim nazivom Kresojića soj (1944-45). Građanskim društvom Budak se bavio u romanima Rascvjetana trešnja, Raspeće, Na ponorima i Direktor Križanić. U dnevničko-memoarsku prozu spada Ratno roblje, a roman Na vulkanima pripada fantastičnom romanu autobiografskih obilježja.
Iako rođen u Trebinju, BiH, 21. lipnja 1917., a umro u Zagrebu 4. prosinca 2008., pjesnik, prozaist i dramski pisac Pero Budak, godine djetinjstva provedene u roditeljskom Svetom Roku, impresije o ličkom kraju i ljudima utjelovio je u svoja, možda najbolja, književna ostvarenja: dramu Mećava (1954.), komediju Klupko (1955.) i Tišina! Snimamo! (1961.). U njegovim najboljim ostvarenjima dominantan je lički seoski prostor, folklor i snažno dijalektalno obilježje ličkog govora.
Josip Barković, prozaik i pjesnik, rođen je u Otočcu 16. siječnja 1918, umro u Zagrebu, 7. prosinca 2011. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u partizanima, pa je prva faza njegovog književnog stvaralaštva vezana uz ratna zbivanja u ličkom kraju, a pisana u maniri socrealizma obilježenog ideološko-političkom porukom od koje je potom odustao, da bi u kasnijem stvaralačkom razdoblju propitivao zabranjene socijalističke teme korupcije i socijalističkog morala. Napisao je zbirke pripovijedaka Na rubu noći, romane Dolina djetinjstva, Zeleni dječak, Alma, Vinograd, Noć na Krbavskom polju, romaneskno djelo epistolarnog obilježja, Pođimo časak umrijeti i brojna druga prozna djela. Bavio se pisanjem recenzentskih, kritičkih i polemičkih članaka, a zajedno s B. Bauerom napisao je scenarij za film Sinji galeb. Među antologijska ostvarenje spada Barkovićeva realistična pripovijest iz ličkog obiteljskog života Jabuka.
Iako tematikom svojih djela nije vezana za Liku, Flora Dosen (Cvijeta Grospić), rođena u Gospiću 26. veljače 1922., pišući na talijanskom i uglavnom francuskom jeziku o sudbinama građanskih obitelji i društva, svakako zavrjeđuje posebno mjesto među muškim ličkim kolegama. Od 1948. živi i stvara u Italiji. Prvi roman Le maestro (1961.) objavljen je u Parizu na hrvatskome, a kasnije preveden na francuski. Autorica je više romana i zbirki pjesma.
Rođen u Gospiću 4. listopada 1928., među rijetkim ličkim književnicima koji Liku nikad nije napuštao, osim za vrijeme studija, Ante Rukavina, ostao joj je, njenim ljudima i krajolicima, vjeran cijeli život. Pišući pjesme i putopisne reportaže, istražujući i opisujući povijest, folklornu baštinu i Velebit, napisao je putopisne knjige Velebitskim stazama, Zvona ispod zvijezda i Baške Oštarije i šira okolica. Tragično je okončao svoj život u Gospiću 29. siječnja 1994.
Prozaist, dramski pisac i kritičar, Čedo Prica (Plitvički) rođen je na Plitvicama 10. lipnja 1931., umro u Zagrebu 21. lipnja 2009. Liku je tematizirao najprije u poeziji, Plitvička rapsodija (1954.) koja je prepuna opisa zavičajnih pejzaža i kasnije u romanesknoj tetralogiji (Nekoga moraš voljeti, Svijet viđen na kraju, Izlaz na ista vrata, Dnevnik sumraka, 1957.) koju međusobno povezuje lik ličkog dječaka Pavla Božanića Polipa u ratnim i poratnim godinama. I u romanu Lovište iz 1984. radnja je smještana u ličko prijeratno vrijeme.
Grga Rupčić, pjesnik i esejist ostao je cijeli svoj život vjeran Lici koja mu je bila neiscrpno vrelo nadahnuća i ljubavi. Rođen je 3. siječnja 1932. u Rastoci, umro u Gospiću 27. prosinca 2008. Profesor hrvatskog jezika i književnosti, pisao je crtice o Lici i Gospiću (U ozračju Velebita, I-II, Lički divani), eseje (Velebitski obzori) i pjesme (Zvijezde na krovu i Svjetlost ognjišta, Hrvatska jest). Izraziti lirik, vrlo je senzibilno doživljavao ličke krajolike i panteistički pjevao o jedinstvu čovjeka i ličke prirode.
Među suvremenim ličkim književnicima koji stvarajući žive u Lici ili su tematikom vezani za lički prostor i ljude djeluje i Slobodan Martin Šikić, rođen u Karlobagu 1936. Pjesnik primorskih velebitskih krajolika u kojima pronalazi povezanost tradicije i suvremenog, realnog i mitskog. Među njegovim zbirkama pjesama ističu se Burenje i Sveto brdo.
Jure Karakaš, rođen u Podlapcu 20. rujna 1942., prozaist, pjesnik, književni kritičar i esejist, autor je brojnih djela koja na različite načine tematiziraju ličku povijest, društvene probleme i krajolike. U romanu Pobunjenici obrađuje tematiku ličke djece čiji roditelji rade u inozemstvu, u romanu Krbavska bitka i Vrpile tematizira povijesne događaje. Napisao je i Gramatiku u stihu namijenjenu učenicima za ponavljanje jezičnoga gradiva.
Mile Mudrovčić, rođen u Ribniku 14. srpnja 1953., pjesnik i prozaist piše pjesme i priče inspirirane djetinjstvom u Lici. Priče ispod didove brčine zbirka su kratkih, poetski oblikovanih crtica iz djetinjstva u Ribniku, od kojih su neke pisane ribničkim zavičajnim govorom.
Milan Kranjčević rođen je 1959. u Otočcu. Kao zavičajni književnik autor je niza dramskih i pripovjednih djela u kojima promiče gacke zavičajne vrijednosti, na tematskoj i jezičnoj razini. Objavio je niz radio-dramskih tekstova In tyranos, potomdrame pod nazivom Suza smaragdna, novele Kičmasa, zbirku klasičnih bajki ispričanih na gackom čakavskom dijalektu Bajke za maće i ’ne zericu veće. Okušao se u pisanju pripovijedaka koje su objavljene pod naslovom Čarolija kvaka i kava, a 2012. objavljuje roman Status i Tri neobične priče.
Neven Čačić, rođen u Bužimu 1963. pjesnik je snažne individualnosti, zgusnute metaforike i ljepote ličkog krajolika koja mu je nepresušno vrelo nadahnuća. Objavio zbirke pjesama Agonija cvijeća, Nevičnost iskonu, Zatečen, Susret u sjećanju.
Mirko Sanković, rođen u Brušanima 18. veljače 1965., učitelj u Plitvičkim Jezerima, objavio je 2004. zbirku pjesama Lika iza palasaka u kojoj je nastojao oživjeti sjećanje na onu Liku i Ličane kojih najčešće više nema, a koji očito vrlo intenzivno kao i njihov govor i običaji, žive u Sankovićevu živom svijetu djetinjstva. Pjesme su pisane štokavskom ikavicom rodnih mu Brušana njegujući stil i poetiku pučkog pjesništva. U drugoj je knjizi Lika od pantivika objavio priče, igrokaze, monologe, pjesme, anegdote i pisma i u njoj na razini iste poetike, stila i jezika u različitim formama oživio Liku kakva je nekad bila.
Pjesnikinja Manda Šikić Matanović, rođena u Smiljanskom Polju 26. listopada 1947. objavila je 2006. zbirku pjesama Nježna svitanja. Sentimentalna, tiha i nenametljiva poezija nježne impresije krajolika i nostalgije za djetinjstvom i mladenaštvom koja propituje smisao bitnog svrstava Mandu Šikić Matanović u krug vrijednih ličkih književnika/književnica koje živeći u Lici sanjaju istu ponajljepšim snom.
Specifičan odnos prema Lici u svom književnom opusu njeguje Damir Karakaš, prozaist i novinar, rođen u Plašćici kod Brinja 21. studenoga 1967. “Objavio je knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi (1999) i roman Kombetari (2000). Zbirka priča Kino Lika (2001) sadržava naturalističke priče s radnjom smještenom u Liku, koje prikazuju sredinu gdje dominiraju siromaštvo, sirove strasti, grubost i vulgarnost. Pisane su ličkim govorom i stilski ogoljene”. Prema zbirci Kino Lika snimljen je 2008. istoimeni film. U zbirci priča Pukovnik Beethoven iz 2012. godine Karakaš se opet vraća ličkim temama.
