Tituš (Tito) Brezovački je nižu i klasičnu gimnaziju polazio u Zagrebu i Varaždinu. Od 1773. godine, kada je stupio u Pavlinski red, službovao je u Remetama, zatim Sv. Jeleni kod Čakovca (1774-1776) i Lepoglavi (1776-1779). Godine 1779. odlazi u Budimpeštu na studij filozofije i teologije. Po završetku studija (1881) bio je profesor na pavlinskoj gimnaziji u Varaždinu. Nakon ukinuća Pavlinskoga reda (1786) vršio je razne, uglavnom kratkotrajne službe, u Zagrebu, Krapini, Križevcima i drugdje. U tom razdoblju bio je u novčanim neprilikama te je 1792. godine zbog dugova kažnjen zatvorskom kaznom. Brezovački se tek 1799. godine, vjerojatno i zbog okončanja dugogodišnjeg sukoba s biskupom M. Vrhovcem, kojega je opisao u Onomasticonu (1803), vraća u Zagreb gdje je 1800. godine postao prebendar pri župi Sv. Marka.
Brezovački je prve, latinske stihove objavio 1780. godine, ali to se izdanje izgubilo. Njegovi sačuvane latinske pjesme uglavnom su obilježene domoljubljem i prigodničarstvom. One, primjerice, pozivaju zastupnike u Ugarskom saboru na obranu interesa domovine (Ad ablegatos Croatiae, 1805) ili pak slave nekog od suvremenika, kao u pjesmi Festis honoribus (1803), posvećenoj inauguraciji grofa A. Amadéa, zagrebačkog velikog župana. Pisao je stihove i na njemačkom jeziku, a pod utjecajem rada A. Kačića Miošića okušao se i u desetercima (Pismo Juri Rožiću, 1805). Autor je dvanaesteračke satiričke poeme Jeremijaš nad horvatskoga orsaga zrušenjem narekujuči koja je ostala u rukopisu, jer ju je 1801. godine cenzura zabranila.
Brezovački se s kazalištem susreo već tijekom školovanja kada je prisustvovao isusovačkim predstavama u Zagrebu, Varaždinu i Budimpešti. Za vrijeme službovanja u Varaždinu napisao je hagiografsku dramu Sveti Aleksi (1786) koja je najvjerojatnije bila izvedena u varaždinskoj isusovačkoj gimnaziji. Iako je riječ o konvencionalnom djelu isusovačke dramatike koje prati životni put sveca, Brezovački je već njime, točnije, likom sluge Favorina najavio svoju kasniju svjetovnu dramatiku.
Najznačajnija njegova djela su dvije komedije, Matijaš grabancijaš dijak (1804) i Diogeneš ili sluga dveh zgubljeneh bratov (objavio ga je Tomaš Mikloušič u prerađenoj verziji i pod svojim imenom 1822, a izvorna verzija objavljena je tek 1940.). Zastupajući prosvjetiteljske ideje, Brezovački u tim dramskim djelima upozorava publiku na mane i podučava kroz smijeh. Uzore Matijašu grabancijašu, priređenom za izvedbu o pokladama 1803. godine, a uz cenzorske naputke tiskanom u vlastitoj nakladi 1804. godine, moguće je naći u njemačkom Fastnachtspileu, ali i u posrednom utjecaju Molièrea, L. A. Hoffmanna i dr. Okosnicu niza fragmentarnih prizora te pokladne igre zaokupljene zagrebačkim pukom čini lik grabancijaša, skitnice i čarobnjaka poznatog u zagrebačkoj pučkoj predaji. U nizu epizoda grabancijaš ismijava društvene poroke i praznovjerje građanstva.
Diogeneš, djelo nastalo pred kraj piščeva života, a premijerno izvedeno tek 1925. godine kada je pronađena izvorna verzija, u režiji Branka Gavelle, za razliku od Matijaša grabancijaša nema jedinstvenu dramaturšku strukturu. Konverzacijska umješnost temelj je komike Diogeneša, drame koje je sadržajna okosnica susret dvojice izgubljene braće uz pomoć sluge Diogeneša. Motiv sluge koji služi dva gospodara poznat je u komediji od Plauta do Goldonija, pa i u Držića (Pjerin). Paralelno se događaju brojne komične epizode u kojima sudjeluje čitav niz likova koji su reprezentanti različitih “stališa”, a s komičnim izmjenjuju se scene sentimentalnog tona. U obje komedije neke anegdote preuzete su iz narodnih priča i pučke predaje. U doba Brezovačkog sve su uloge glumili muškarci, a prema ondašnjoj konvenciji, uobičajenoj i u kajkavskim preradama njemačkih komedija u 17. stoljeću i kasnije, nema ženskih likova.
Tekst prema:
- Djela Tituša Brezovačkoga, prir. Milan Ratković, Stari pisci hrvatski, knjiga 29, JAZU, Zagreb, 1951. Rječnik je pripremljen i nadopunjen na temelju rječnika M. Ratkovića u istom izdanju.
