Sanja Lovrenčić, književnica i prevoditeljica, uz knjige za djecu i mlade objavila je i više knjiga pjesama i proze za odrasle. Kako sama navodi, stjecajem obiteljskih okolnosti rođena je u Kninu 1961., a ubrzo je potom došla u obiteljski dom u Zagrebu. Kad je imala sedam godina, majka joj je darovala malu žutu bilježnicu u koju je mogla zapisivati sve što želi, a nije bilo vezano za školu. Sanja je to ozbiljno shvatila i od tada piše. Pohađala je baletnu školu i klasičnu gimnaziju. U njoj je razvila sklonost za čitanje inozemnih knjiga na originalu, i ljubav prema prevođenju. Sa sedamnaest godina se upisala u glazbenu školu, jer je smatrala da nikad nije kasno da učiš ono što te zanima (i Andersen je zbog životnih okolnosti krenuo u prvi razred osnovne škole kada je već imao dvanaest godina, ali ga to nije smetalo da kasnije postane kralj bajki). U četiri godine svladala je nastavni sadržaj iz osnovne i srednje glazbene škole! U međuvremenu je diplomirala i završila povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Potom je neko vrijeme putovala, udala se, a onda je radila kao urednica na Hrvatskoj televiziji. Javila se na natječaj Hrvatskog radija za dramski tekst. Radioigra je otkupljena i izvedena. U međuvremenu je rodila dva dječaka i dobila dvije prve nagrade Hrvatskoga radija: za radioigru za odrasle i za radioigru za djecu. Ubrzo je počeo Domovinski rat (1991.). Igrajući se sa svojom djecom, počela im je smišljati priče. Iz toga će nastati knjiga Esperel – grad malih čuda. Kad je preselila u kuću u prirodi na Kraljevcu, nastala je knjiga Kuća iznad čudovišta. Iste je godine (1996.) objavljen i njen prijevod Kiplingove Knjige o džungli. Time je započelo njeno prevođenje klasika dječje književnosti: Heidi, Gulliverova putovanja, Mali princ, sedam knjiga Kronika iz Narnije… 2003. s prijateljima i kolegama osnovala je umjetničku organizaciju Autorsku kuću, u kojoj su pripremali različite aktivnosti vezane uz dječju knjigu. Jedna od njih je »berba slikovnica« u zagrebačkom parku Ribnjak. Godine 2003. počinje se baviti i radijskom režijom, a 2006. objavljuje biografski roman o Ivani Brlić Mažuranić U potrazi za Ivanom. Za njega će dobiti 2007. Nagradu »Ksaver Šandor Đalski«. Roman je nastao nakon čitanja Ivaninih dnevničkih zapisa, pisama, neobjavljenih dokumenata iz arhiva obitelji Brlić, razgovora s ljudima koji su proučavali život i djelo Ivane Brlić Mažuranić. Sanja Lovrenčić svoj život i istraživanje uplela je u stranice romana, što daje posebnu svježinu i čar djelu. Tako je postigla neku vrstu bliskosti s osobom koju nikada nije mogla sresti u stvarnosti, a zbližila ju je i sa suvremenim čitateljem.
Dobri pripovjedači nisu česta kategorija ljudi, a često su zapaženi i poštovani u društvu. Kad je prva knjiga priča Sanje Lovrenčić, Esperel – grad malih čuda, prvi puta objavljen (1994.), u hrvatskoj dječjoj književnosti već se dogodio bogati razvoj umjetničkih bajki i priča. Još su Ivana Brlić-Mažuranić i Vladimir Nazor utemeljili izvornu klasičnu bajku u kojoj važnu ulogu imaju mitološki likovi, pa su je u novije vrijeme nastavili pisati Snježana Grković Janović, Želimir Hercigonja i Ante Zaninović. Do kraja dvadesetog stoljeća razvile su se još neke podvrste ovoga žanra. Primjerice, fantastika naive ili seoska fantastika u kojoj su likovi izravno iz narodne priče uneseni u sasvim autorsku priču. Predstavnici su Ivan Ićan Ramljak i Dubravko Horvatić. Oni vole legende. Nešto drugačiji u ovome krugu su Nada Iveljić i Ljudevit Bauer. Posebna je nit bajkovitosti Jože Horvata s morskom, tj. fantastikom egzotičnih krajeva. Poetska i misaona fantastika našla je svoj dom kod Luke Paljetka, Damira Miloša, Višnje Stahuljak, Sanje Lovrenčić, Trude Stamać i još nekih drugih. Možemo razlikovati i gradsku fantastiku u kojoj su likovi stanovnici grada. Tvorci su joj Sunčana Škrinjarić, Tihomir Horvat, a u ovu skupinu možemo uvrstiti i priče Daniela Naćinovića i Maje Brajko-Livaković. Hrvatska dječja knjiga danas vrlo uzbudljivo živi i razvija se. Sanja Lovrenčić ulazi u taj šareni krug pisaca prepoznatljivim stilom. Svoje likove oživljava u svakodnevnim situacijama u koje ugrađuje nešto začudno, mala fantastična iznenađenja koja su poput tajnih znakova, premda likovi katkad i bez njih mogu zaživjeti. Osim toga, Sanjina slojevita priča raste u atmosferi prepunoj podsjećanja na opće poznate motive i likove. Tako oni likovi koji nisu dosad poznati, postaju zanimljiviji i začudniji od Pepeljuge i Trnoružice, iako autorica tek usput napomene da su živjeli u njihovo doba ili u njihovoj blizini… jer, vrlo neobični događaji ih čekaju, a ti mali likovi mogu zapravo biti bilo tko od nas.
U romanu Kuća iznad čudovišta (1996.) Sanja Lovrenčić pripovijeda o obitelji koja se useljava u kućicu na osami u šumi, nedaleko od grada. Da bi useljenje bezbolnije prošlo, majka i njezina sestra dvojici dječaka pričaju doživljaje stanovnika šume. Najzanimljiviji su Vještica i Čarobnjak, dvoje gorljivih natjecatelja i suparnika. Ispričani doživljaji češće su bez poante, otvoreni da se o njima dalje razmišlja i mašta. Likovi su katkad tek skicirani, da bi u sljedećem nastavku dobili vrlo jasne osobine, ili se pak više ne spominju. Ovim osobnim stavom prema likovima Sanja Lovrenčić se i poigrala pričom kao književnom vrstom. Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić (2001.), knjiga za koju je autorica dobila Nagradu »Grigor Vitez« (2002.) još je hrabrije zamišljena, jer priču prekidaju Sanjini razgovori s ilustratoricom Pikom Vončinom i vlastitim sinom kojega muče noćni strahovi. Smiješna je i poučna preobrazba strašnih čudovišta iz dječakovih snova u glupava i nesposobna bića koja neprestano sama upadaju u klopke pripremljene za dječaka, njihovu »žrtvu«. Na kraju se s njime i sprijatelje. Na ovaj način autorica šalje jasnu poruku: ono čega se bojiš ima svoje slabosti i mane, i zapravo je slabije od tebe. U zbirci bajki Sunčev sjaj (2005.) Sanja Lovrenčić kroz priče piše i svoje filozofsko pismo namijenjeno mladima, ali ga jednako sa zanimanjem mogu čitati i odrasli. Bajke nose neobične i zanimljive naslove: Majstor kovač, Pepeljugina sestra, Bajka o Ružici i naopakoj tkalji, Pjesma velike opomene, Maša u začaranom dvorcu, Čarolija zlatnog oblaka, Vihorka i njezina tri sina, Sunčev sjaj, Asjina kutija iznenađenja. Bilo da je riječ o tom ili o drugim pričama, Sanja Lovrenčić uvijek pripovijeda o nekome neobičnom i zanimljivom događaju. Izriče ga lijepom, skladnom, najčešće kraćom rečenicom. U slikovnicama Bajka o Sigismundi i Krpimiru (kao kazališni tekst priča je dobila nagradu ASSITEJ-a 1997.), Mjesečeva splav, Gvendolin iz krojačke ulice, Crtež ispod bora njeguje priču s neobičnim likovima koji se iz okoline izdvajaju po nečemu drukčijemu: predaju se ljubavi, bez obzira na sve nepovoljne okolnosti; ostvaruju svoje zamisli zahvaljujući snažnoj znatiželji i pustolovnom duhu (makar bili obični praščići). Iznenadno odustaju od životnog poziva da bi razmišljali i isto tako iznenada mu se vraćaju; bujno maštaju prilikom crtanja stvarajući svoju priču o nastalim crtežima.
U romanima za odraslije čitatelje Savršen otok (2002.) i Godina bez zeca (2004.) riječ je o obitelji u kojoj odrastaju dva dječaka. Obiluju motivima iz spisateljičina života. Savršen otok napisan je kao kronika ljetovanja. Sklad obitelji dolazi do izražaja u izazovima nepoznatih ambijenata, susreta s novim ljudima, međusobnim razgovorima. Pričanje se prekida opisima ljetovališta s interneta i pričama koje smišljaju svi članovi obitelji kako bi natjerali najmlađeg da što više piše (zbog sumnje na problem s disgrafijom). U romanu Godina bez zeca dva dječaka su dozrela za gimnaziju. Sanja govori o jednoj godini obiteljskog života, ne frizirajući ni likove školskih profesora ni odnose između njih i djece. Obiteljski sklad koji ovdje odnosi pobjedu nije pao s neba, već je njegovan velikim dugogodišnjim trudom i promišljenim postupcima.
Iz knjiga Sanje Lovrenčić vidi se koliko je ona svjesna značenja dobre priče i suvremenoga trenutka u kojemu se priča mora dobro snaći. Sanja obraća pozornost na mogućeg čitatelja, a katkad i na ljude koji neposredno sudjeluju u stvaranju knjige, s vremena na vrijeme ih pušta u svoju priču poput drevnih usmenih pripovjedača. Sanja se dugo ne zaustavlja na opisima, već dijalozima i akcijom pobuđuje dječju pozornost. Smislila je puno zanimljivih i neobičnih likova. Katkad je teško ustanoviti kojem žanru pripada njeno djelo. Primjerice, u knjizi Kuća iznad čudovišta riječ je o fantastičnim pripovijetkama koje su povezane istim likovima i realističnom pričom. Moglo bi se reći – u roman. Voli pisati i kraće i duže priče, radio igre, priče za slikovnice. Likovi su i ljudi, i životinje i fantastična bića. Ukratko, njezine se priče vrlo razlikuju jedna od druge, stilski i sadržajno.
Posebna su djela dvije zbirke igrokaza: Noina mačka (2010., Nagrada »Grigor Vitez«) i Puna vreća laži i drugi igrokazi (2011.) koje je Sanja Lovrenčić napisala prema pričama iz svjetske (rumunjske, švedske, njemačke, ruske, japanske i židovske) i hrvatske folklorne baštine. U didaskalijama često autorica daje prijedloge kako bi se pojedini prizori mogli igrati na sceni. Igrokaz s naslovom Zašto mačke sjede na kućnom pragu dovodi čitatelja u trenutke kad biblijski lik Noa gradi svoju poznatu arku (lađu). U nju će unijeti po dvoje od svih životinja, kako bi se nakon velikog potopa spasile sve životinjske vrste. Noina žena i životinje čine ovu priču posebno zanimljivom. U drugima će se saznati jesu li sve ptice na početku bile bijele, te što znači izraz staviti soli na rep… Ponekad autorica voli prepustiti čitateljima da odlučuju kakav će biti kraj, da se igraju pričom, uključuje publiku u predstavu i slično.
Sanja Lovrenčić bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod knjige C. S. Lewisa Konj i njegov dječak iz serijala o Narniji uvrštena je 2004. na prestižnu Časnu listu IBBY-a. Za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Virginije Woolf dobila je nagradu »Kiklop« 2012. godine. Na portalu e-Lektire objavili smo, uz nekoliko knjiga za odrasle, njezine prijevode Bajki Charlesa Perraulta, bajke Ljepotica i zvijer Jeanne-Marie Leprince de Beaumont, Kiplingove Knjige o džungli i Malog princa.
dr. sc. Diana Zalar
