Preporoditeljski pjesnik, pisac prvih hrvatskih povijesnih drama i pripovijesti, te jedan od istaknutijih iliraca, u vrijeme Bachovog apsolutizma kao urednik Nevena središnja osoba hrvatske književne i kulturne scene.
Kao sin upravitelja imanja djetinjstvo je proveo na posjedu Grani kod Novog Marofa i starom gradu Gotalovcu. Osnovnu je školu završio u Križevcima, a gimnaziju u Varaždinu. Filozofiju je studirao u Szombathelyju i Zagrebu, a od 1833. polazi kadetsku školu u Petrovaradinu. Od 1841. godine boravi u Zagrebu, gdje ulazi u krug iliraca. Nakon što je napustio vojnu službu, studirao je pravo, te položio odvjetnički ispit u Požunu. Često je zbog svojih političkih stajališta napuštao službe, a kao urednik Nevena je 1853. godine, zbog objavljivanja Filipovićeve pjesme Domorodna utjeha, proveo šest mjeseci u zatvoru. Kasnije se donekle priklonio mađaronstvu, zbog čega su ga napadali njegovi raniji suradnici i prijatelji narodnjaci (Preradović, Nemčić). Bio je zagrebački veliki župan, savjetnik hrvatskog ministra u Pešti i drugo. Umirovljen je 1875. godine i povlači se iz javnog života.
Isprva je pisao na njemačkom jeziku, da bi se nakon prihvaćanja preporodnih ideja i oduševljenja dubrovačkom književnom tradicijom, usmjerio na stvaralaštvo na hrvatskom jeziku. Objavio je zbirke Ljubice (1844), Smilje i kovilje (1847) i Rodoljubni glasi (1848). Njegove pjesme uglavnom su rodoljubne i ljubavne tematike, dok se nakon 1860. okreće satirički intoniranoj lirici (Slike i prilike, Strjelice). Povijesnoj i pseudo-povijesnoj tematici posvećuje svoje pripovijesti (zbirka Pripoviesti, 1859) i drame, kojima nasljeduje europske romantičare, kao i hrvatsku usmenu književnost. Poznate su mu novele Hajduk Gojko, Grad Gotalovec, Krvavi most u Zagrebu, te humoreska Šilo za ognjilo.
Napisao je tri povijesne drame: Frankopan (napisana 1851, objavljena 1856), Stjepan, posljednji kralj bosanski (napisana u zatvoru 1854, objavljena 1857) i Matija Gubec (1859). U njima izražava svoje poglede na suvremene političke prilike, o kojima se u vrijeme apsolutizma moglo donekle slobodno govoriti jedino kroz povijesne teme.
Drame su mu “sredstvo političke agitacije” (Barac), dok se njihov stil opisuje kao “romantički klasicizam bidermeierskih obrisa” (Batušić). U Frankopanu, predmet kojega je izbor Habsburgovaca za hrvatske kraljeve nakon mohačke katastrofe 1526. godine, izraženi su protuhabsburški stavovi. Stjepan je kraljevska tragedija, koja se donekle naslanja na Shakespearea (Macbeth), u kojoj se kao uzrok propasti Bosne ističe unutarnja nesloga i slavohleplje vođe. Najuspjelije djelo Bogovićevo je Matija Gubec. U njoj među prvima u hrvatskoj književnosti uvodi seljake kao protagoniste, progovarajući o socijalnim temama, pravdi i opravdanosti bunta. Praizvedena 1878. godine, to je jedna od rijetkih devetnaestostoljetnih povijesnih drama koja je i u kasnije vrijeme redovito bila na repertoaru.
Neke njegove pripovijetke i sve tri drame prevedene su na češki. Njegov je književni značaj danas neusporedivo manji nego za života.
Tekst prema:
- Dimitrija Demeter: Članci, Grobničko polje, Teuta; Mirko Bogović: Članci, Pjesme, Šilo za ognjilo, Matija Gubec, prir. Jakša Ravlić, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 31, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1968, str. 317-463.
