Marko Marulić hrvatski je i kršćanski pjesnik koji stvara na razmeđu srednjeg vijeka i novog doba. Kao obrazovani humanist pisao je na latinskom, što mu je donijelo svjetsku slavu, a kao renesansni pjesnik stvarao je na hrvatskom jeziku, te ga se ponajviše zbog epa Judita naziva “ocem hrvatske književnosti”.
Tijekom proteklih stoljeća o Marulićevom životu različiti biografi rekli su različito. Za jedne je Marko Marulić bio kreposnik i isposnik, dok je za druge u mladosti bio razbludnik koji se preobratio. No, na osnovu drugih izvora, kao što su Marulićeva oporuka ili korespondencija, može se zaključiti da Marulićev život najvjerojatnije nije bio obilježen niti jednom od spomenutih značajki.
Rođen je u Splitu u plemićkoj obitelji, koja se nazivala Pečenić (Pecinić, Picinić), a od 15. stoljeća Marulus ili De Marulis, hrvatski Marulić. Školovao se u rodnom gradu, gdje mu je jedan od učitelja bio poznati humanist Tideo Acciarini. Za vrijeme školovanja Italiji (Padova?) proslavio se govorom u slavu dužda (Serenissimi Principis Nicolai Marcelli, 1474).
Obrazovanje stečeno u mladosti omogućilo je Maruliću da u javnom životu Splita obnaša dužnosti u gradskim službama (sudac, ispravitelj notarskih spisa i drugo). Prijateljevao je s D. i J. Papalićem, T. Nigerom, F. Božićevićem-Natalisom, J. i F. Martinčićem, D. Balistrilićem i drugima, te bio središnja osoba splitskog humanističkog kruga. Povremeno je putovao, pa je zbog obiteljskih poslova 1481. godine boravio u Veneciji, a 1550. povodom jubilarne godine hodočastio je u Rim. Otprilike dvije godine, negdje oko 1510. godine, živio je u Nečujmu na otoku Šolti kao gost D. Balistrilića, što se spominje u Ribanju i ribarskom prigovaranju Petra Hektorovića. Iz njegove oporuke znamo da je posjedovao bogatu biblioteku, a prema biografu Božićeviću bavio se i slikarstvom. U svom djelu In epigrammata priscorum commentarius sakupio je i komentirao antičke, uglavnom salonitanske natpise, što je samo jedan od primjera njegove erudicije i širokog obrazovanja i interesa. Zanimljivo je i to da se prva uporaba riječi psihologija pripisuje Maruliću. Na njegovo je djelo utjecao i pokret laičke pobožnosti Devotio moderna.
Pisao je na latinskom, hrvatskom i talijanskom jeziku, a prevodio je s talijanskog na latinski (Petrarca i Dante), s talijanskog na hrvatski (Petrarca), s latinskog na hrvatski (Katon, Toma Kempenac, Bonaventura) i s hrvatskog na latinski (Hrvatska kronika). Koristio je splitsku čakavicu, uz povremene utjecaje staroslavenskog, dubrovačkog i štokavskog.
Mnogim svojim latinskim djelima, koja čine najveći dio njegovog sačuvanog opusa (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, Evangelistarium, Vita divi Hieronimymi, De humilitate et gloria Christi, Quinquaginta parabolae, Dialogus de Hercule a Christicolis superato, De Veteris Instrumenti viris illustribus commentarium, Epistola ad Adrianum VI, Davidias i dr.), stekao je europsku slavu i njegova su djela, već za života autora, te u stoljećima nakon njegove smrti, prevođena na brojne jezike. Među Marulićevom latinskom poezijom (elegije, epigrami, himne i dr.) ističu se djela religiozne tematike poput Carmen de doctrina Domini i Hymnus ad Deum. Marulićev raznolik i bogat književni opus upotpunjavaju skorašnja otkrića novih djela (Repertorium, Glasgowski epigrami i dr.), kao i potraga za onim djelima koja su poznata samo po imenu (De pace Italiae carmen heroicum, Psichiologia de ratione animae humanae i dr.).
Moralistički traktat De institutione bene vivendi (Pouke za čestit život, ili Institucija, kako ga se često naziva; prvi put objavljen u Veneciji 1506.) doživio je u nekoliko stoljeća nakon Marulića dvadesetak latinskih izdanja i bio preveden na talijanski, francuski, portugalski, španjolski i češki jezik. Drugo njegovo popularno latinsko djelo je Evangelistarium, rasprava o etičkim načelima, prvi put objavljena 1516, nakon čega je do 1601. doživjela još desetak izdanja. Oba djela daju pouku iz katoličkog morala, ilustrirajući je primjerima iz života svetaca ili Evanđelja. I latinska pjesma Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in Cruce (Pjesma o pouci Gospodina našega Isusa Krista koji visi na križu) doživjela je osamdeset izdanja u izvorniku, te je prevedena na sedam jezika.
Davidias ili Davidijada religiozni je ep spjevan na latinskom po uzoru na Vergilija, koji prati nekoliko biblijskih i antičkih motiva, od kojih je najvažniji priča o životu kralja Davida. Davidijada je otkrivena tek 1924. godine u Torinu, nakon čega se izgubila i ponovno je otkrivena 1952. godine. Napisana je u heksametrima, u 14 pjevanja, te se u novije vrijeme, unatoč činjenici što je dugo bila nepoznata, ističe kao jedan od najvažnijih latinskih epova europskog humanizma.
Dakako, Marulićeva latinska humanistička djela tijekom sljedećih stoljeća pala su u zaborav, pa ga se danas slavi u prvom redu zbog njegovih hrvatskih djela.
Najvažnije Marulićevo djelo na hrvatskom jeziku je Judita, dovršena 1501, a prvi put objavljena u Veneciji 1521. godine. To je biblijski ep u 6 pjevanja, sastavljen na splitskoj čakavštini (“u versih harvatski složena”), spjevan u dvostruko rimovanim dvanaestercima, u kojemu se pripovijeda priča o biblijskoj heroini Juditi.
Od ostalih hrvatskih Marulićevih pjesničkih djela najpoznatije su biblijska poema Suzana, rodoljubno intonirana Molitva suprotiva Turkom, Tuženje grada Hjerozolima koje poziva na ujedinjenje kršćana, religiozno-eshatološka poema Dobri nauci, kratka biblijska parafraza Svit je tašćina i druge, a napisao je i nekoliko svjetovnih i šaljivih pjesama.
Iako autorstvo nije sasvim pouzdano utvrđeno, smatra se da je Marulić vjerojatni autor i nekoliko dramskih djela, po čemu bi također bio i otac hrvatske drame i najstariji hrvatski dramski autor.
Premda se smatra da njegova djela estetski zaostaju za Hektorovićem i Lucićem, pa i za dubrovačkim pjesnicima koji su mu prethodili, Juditom, kao i poemom Suzana, ali i brojnim dramskim i lirskim djelima napisanim na hrvatskom jeziku zaslužio je naziv otac hrvatske književnosti (Kukuljević) i neprolaznu slavu.
Izvori:
- Marko Marulić: Judita, prir. Milan Moguš, Književni krug, Split, 1988.
- Marko Marulić: Judita, Suzana, Pjesme, prir. Ivan Slamnig, “Pet stoljeća hrvatske književnosti” knj. 4, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1970.
- Pjesme Marka Marulića, prir. Ivan Kukuljević Sakcinski, “Stari pisci hrvatski” knj. 1., JAZU, Zagreb, 1869.
- Marko Marulić: Pisni razlike, prir. Josip Vončina, Književni krug, Split, 1994.
- Petar Lucić: Vartal, prir. Nikica Kolumbić, Književni krug, Split, 1990.
- Marko Marulić: Dijaloški i dramski tekstovi, Sabrama djela Marka Marulića knj. XIII, prir. Nikica Kolumbić, Književni krug, Split, 1994
- Marko Marulić: Drame, prir. Marija Klenovar, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, Zagreb, 1986.
