Djelovao je kao pravnik, kriminalist, zakonodavac i političar. Zastupnik je demokratskih ideja, pa je promicanje naprednih političkih stavova obilježilo njegovu satiričnu i dramsku književnost. Inicijator je izgradnje nove kazališne zgrade u Zagrebu, dovršene 1895. godine.
Gimnaziju je polazio u Zagrebu i Rijeci. Godine 1854. maturirao je na riječkoj gimnaziji, dok je 1858. diplomirao, a 1860. u Beču doktorirao pravo. Po povratku u Rijeku isprva je pripravnik, zatim (1861) županijski predbilježnik, a od 1863. kraljevski javni bilježnik. Kao kandidat Narodne stranke izabran je 1865. godine za zastupnika u Hrvatskom saboru. Godine 1873. odriče se zastupničkog mjesta te radi kao odvjetnik i županijski bilježnik. Za vrijeme banovanja Ivana Mažuranića imenovan je odjelnim predstojnikom za pravosuđe u Zagrebu. Tu će dužnost obavljati od 1876. pa do 1883. godine, kad zbog sukoba s banom Ladislavom Pejačevićem odlazi u mirovinu. Zalagao se za izbornu reformu te je aktivno sudjelovao u izradi novog kaznenog zakona (1879), dok je kao vladin povjerenik za kazalište (1880-1882) potaknuo i intenzivno radio na pripremama za izgradnju nove kazališne zgrade u Zagrebu. Bio je predsjednik Pravničkog društva (1881-1887) i dopisni član JAZU (od 1889). Uređivao je Obzor (1884-1886) i pokrenuo satirično-humorističke listove Muha (1897) i Satira (1901). Kada je 1903. godine uhićeno cijelo uredništvo Obzora, Derenčin je spriječio prestanak izlaska lista obavljajući sam sve redakcijske poslove. Tada je napisao i članak naslovljen Loubet u Alžiru u kojem je, da bi zavarao cenzuru, kuhenovski režim alegorijski smjestio u alžirsko podneblje.
U Satiru je pod pseudonimom Dundo Maroje objavio niz žanrovski raznovrsnih satiričkih djela (epigrama, pjesama, crtica i dr.). Godine 1883. u časopisu Hrvatska vila objavio je svoje prvo dramsko djelo, komediju Tri braka, izvedenu 1891. godine. Alegorijska komedija domovinske tematike Zaruke Hrvatske (1884) te četveročina politička satira Ministerijalni savjetnik (Szendrei Strassnoff) (1906) nikada nisu izvedene u kazalištu. Godine 1893. u zagrebačkom su kazalištu praizvedena dva Derenčinova dramska djela: veristička jednočinka Slijepčeva žena te tročina satirička drama Primadona u kojoj su Derenčinovi suvremenici uočili utjecaj C. Goldonija, dok joj književnopovijesna znanost nalazi izvore u radovima talijanskog devetnaestostoljetnog komediografa G. Galline i francuskoj burlesknoj komediji La pere de la débutante koja je u nekoliko inačica bila izvođena na zagrebačkim pozornicama.
Satirička kritika političkih prilika u Hrvatskoj razvidna u Primadoni, obilježit će i Derenčinovo najpoznatije dramsko djelo, tročinu komediju Ladanjska opozicija, žanrovski dodirnu s pučkim igrokazom, te motivski blisku Gogoljevom Revizoru (Hlestakov). Ladanjska opozicija – praizvedena u zagrebačkom HNK 1896, a tiskana 1908. godine – scenično, duhovito i dramaturški uspjelo djelo, problematizira dodire ruba i centra, sela i grada, politike i puka, otvoreno upućujući kritiku pristalicama Stranke prava i onodobnim političkim prilikama, te satirički zadirući u odnose hrvatske opozicije. Tom se komedijom u hrvatsku dramu uvodi selo, glavna tema drame hrvatske moderne. Zbog aktualnosti, pod pritiskom politike nakon praizvedbe brzo je skinuta s repertoara, pod izlikom autorova antisemitizma (lik Samuela) – dakako, bez osnova.
Derenčinove drame Zadruga Malović i Ivan i Jovan izgubljene su i poznate su tek po naslovima.
Tekst prema:
- Marijan Derenčin: Ladanjska opozicija, u: Pučki igrokazi XIX. stoljeća, prir. Nikola Batušić, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 36, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1973, str. 393-452.
