Friedrich von Schiller, njemački dramatičar, pjesnik, povjesničar, filozof i liječnik, jedna je od ključnih figura njemačke književnosti. Njegovo prijateljstvo s Goetheom tvorilo je okosnicu takozvanog Weimarskog klasicizma (Weimarer Klassik), književnog i kulturnog pokreta na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće koji je nastojao spojiti romantičarske ideje s humanizmom prosvjetiteljstva. Iako je trajao duže (1772.-1805.), upravo se razdoblje Goetheova i Schillerova intenzivnog prijateljstva (od 1778.) smatra zlatnim dobom toga pokreta, u kojem su uz Goethea i Schillera djelovali još i Christoph Martin Wieland, Johann Gotffried Herder, i mnogi drugi.
Schiller se rodio u obitelji vojnog liječnika. Isprva je želio postati svećenik, pa se navodno još kao dijete odijevao u crno i držao propovjedi svojim sestrama. No, kad mu je otac dobio mjesto u Ludwigsburgu, glavnoj rezidenciji vojvode od Württemberga, mladi je Schiller zapeo vojvodi za oko i praktički po zapovjedi upisao se u tamošnju vojnu akademiju, gdje je isprva studirao pravo, a poslije se prebacio na medicinu. Ovo iskustvo ostavit će traga na Schilleru, te će pobuna protiv autoriteta i pitanja prave ljudske slobode ostati među središnjim motivima u cjelokupnom njegovom stvaralaštvu.
Još za školovanja, Schiller se upoznao s djelima klasičnih filozofa prosvjetiteljstva kao što je Jean-Jacques Rousseau, ali i mladih autora predromantičarskog pokreta Sturm und Drang (dosl. Oluja i poriv, najčešće Vihor i nagon, prema naslovu drame F. M. Klingera), J. W. Goethea i J. A. Leissewitza, čija ga je jedina drama, Julije od Tarenta (Julius von Tarent) nadahnula za pisanje njegove prve i vjerojatno najslavnije drame, Razbojnika (Die Räuber).
Godine 1780., Schiller dobiva mjesto vojnog liječnika u Stuttgartu, no tamo ne ostaje dugo: kada mu Narodno kazalište u Mannheimu prihvati Razbojnike, 1782. godine, Schiller bježi iz vojske kako bi prisustvovao premijeri. Čuvši za to, vojvoda od Württemberga kaznio ga je četrnaestodnevnim zatvorom te mu zabranio da se bavi pisanjem. Schiller umjesto toga ponovno bježi iz Stuttgarta u Mannheim, gdje se nada postaviti novu dramu, »republikansku tragediju« Fiesko ili đenovska zavjera (Die Verschwörung des Fiesko zu Genua, 1783.). Bojeći se diplomatskog incidenta, ravnatelj manhajmskog kazališta odbija dramu, a Schiller nalazi utočište kod majke svojih školskih kolega, Henriette von Wolzogen. U njezinoj kući dovršava i treću dramu, Kabala i ljubav (Kabale und Liebe, 1784.), o ljubavi između mladog plemića i djevojke skromnog podrijetla. To je djelo ipak prihvaćeno u Mannheimu, pa je Schiller godinu dana proveo tamo, no onda se opet morao seliti, neprestano opterećen dugovima i skandalima. Ovoga puta, pomogao mu je Christian Gottfried Kröner, koji mu je ponudio pokroviteljstvo: upravo je to nadahnulo Schillera za slavnu Odu radosti (An die Freude, 1785.), koju će Beethoven kasnije uglazbiti, i prokomentirati riječima kako je doista veliku poeziju teže uglazbiti od one koja je samo dobra, jer se skladatelj mora izdići još više od pjesnika. »Tko bi to uopće mogao učiniti sa Schillerom?« napisao je Beethoven, dodajući: »S Goetheom je puno lakše.« Ipak, to ga nije spriječilo da Schillerovu odu iskoristi za koral u svojoj Devetoj simfoniji, danas poznat i kao himna Europske Unije.
Tijekom dvije godine Krönerova pokroviteljstva, Schiller je napisao i svoje dotad najambicioznije djelo, dramu Don Carlos (1787.). Prvi komad koji je napisao u jampskom pentametru (čistom stihu bez rime, poput onog kojim se koristio Shakespeare), Don Carlos je labavo zasnovan na stvarnim povijesnim osobama, i opisuje odnose između ostarjelog španjolskog kralja Filipa II, njegove treće supruge Elizabete i njegova sina iz prvog braka, Don Carlosa, koji je zaljubljen u svoju pomajku. Schiller u drami ne razmatra samo privatne već i političke posljedice ove situacije, te pruža sliku ostarjelog monarha suočenog s novim vremenima.
Poslije toga, Schiller se upućuje u Weimar, tada središte kulturnih događanja, gdje nakon nekog vremena upoznaje Goethea. Njih dvojica započinju prijateljstvo koje će potrajati sve do Schillerove smrti, i pokazati se bitnim za obojicu: razmijenit će tisuće pisama, jedan drugome pružati potporu i komentare u stvaranju, pa čak i zajednički raditi na više pothvata, uključujući tu i kratkotrajan časopis Propileja (Die Propyläen), kao i seriju satiričkih epigrama po uzoru na rimskog satiričara Marcijala, zbog koje su se obojica našli u središtu još jednog skandala. To se vrijeme, od 1794. do 1805. godine, smatra i vrhuncem weimarskog klasicizma, a za obojicu je iznimno plodno.
Na Goetheovu preporuku, Schiller dobiva mjesto profesora povijesti na Sveučilištu Jena, gdje piše Povijest Tridesetgodišnjeg rata, koja mu donosi profesionalno priznanje, ali i materijal potreban za njegovo najambicioznije djelo, ciklus Wallenstein (1798.-1799.), koji obuhvaća jednu poemu, dramski prolog, te dvije povijesne drame. Priča je to o vrhovnom zapovjedniku vojske Svetoga rimskog carstva tijekom Tridesetgodišnjeg rata, koji se smatra sposobnijim od svih koji ga okružuju, te stoga počne razmišljati i o mogućnosti izdaje ako bi time mogao zadobiti vlast nad carstvom i donijeti mu boljitak. Složeni lik koji istovremeno kod gledatelja izaziva i gađenje i simpatije precizna je studija utjecaja prevelike moći na ljudski um, te se danas često smatra i najvećim Schillerovim dramskim dostignućem.
Godine 1790., konačno bar donekle financijski i društveno siguran, Schiller se ženi Charlotte von Lengefeld, djevojkom iz kulturne obitelji s kojom će imati četvero djece. Nedugo nakon ženidbe ozbiljno se razbolijeva, no dotad je već stekao dovoljnu reputaciju, te mu dvojica danskih ljubitelja umjetnosti financiraju trogodišnji oporavak. Schiller odlučuje dio tako stečenog slobodnog vremena uložiti u proučavanje filozofije, osobito Kanta, te počinje formulirati i vlastite filozofske nazore. Između 1793. i 1801. godine tako nastaje cijela serija eseja u kojima se Schiller bavi pitanjima estetskog, moralnog i lijepog, kao i brojne filozofski intonirane pjesme, među kojima su najpoznatije »Ideal i život« (»Das Ideal und das Leben«) i »Šetnja« (»Der Spaziergang«). U svim tim spisima Schiller izgrađuje zamisao o »lijepoj duši«, koja kroz »obrazovanje emocija« razvija sposobnost nadvladati sukob između dužnosti i sklonosti, te tako ljepota postaje i moralna, a ne samo estetska kategorija.
Drugo najvažnije pitanje kojim se Schiller bavi ono je koje ga opsjeda tijekom čitave karijere – pitanje slobode. Kako je rekao Goethe: dok je u prvim dramama govorio prvenstveno o doslovnoj, fizičkoj slobodi, u ovom kasnijem razdoblju Schilleru je najvažniji pojam unutarnje, duhovne slobode svakog pojedinca.
Godine 1799. Schiller se s obitelji vraća u Weimar, gdje zajedno s Goetheom osniva Weimarsko kazalište, koje ubrzo postaje vodeća njemačka teatarska kuća. U posljednjim godinama života Schiller kao da se utrkuje s vremenom, pišući seriju drama: Maria Stuart (1800.), Djevica iz Orleansa (Die Jungfrau von Orleans, 1801.), Nevjesta iz Messine (Die Braut von Messina, 1803.) te Wilhelm Tell (1804.) Zbog svojih zasluga za kulturu, 1802. godine dobiva i plemićki naziv, te postaje von Schiller, no neće dugo uživati u uspjehu: umire 1805. godine, radeći na drami Demetrius, koju nije stigao dovršiti. Nakon njegove smrti, Goethe je zapisao: »izgubio sam pola svoga bića«. I doista, weimarski klasiciziam, Sturm und Drang, gotovo cjelokupan njemački predromantizam, nakon Schillerove smrti dolazi svome kraju.
Milena Benini
