Obitelj Edgara Poea bila je jedna od poznatijih u Baltimoreu u Americi tijekom osamnaestoga stoljeća. Djed mu je bio general u ratu za nezavisnost. Otac David zaljubio se u prelijepu glumicu Elizabethu Arnold, oženio je i s njom putovao po glavnim gradovima Sjedinjenih Američkih Država. Zajedno su glumili u kazališnim predstavama. Na jednoj od tih turneja maleni Edgar (rođen 1809.) izgubio je oba roditelja, zatekavši se s još dvoje braće u gradu Richmondu, u neimaštini i bijedi. Usvojio ga je bračni par Allan, imućni trgovački par koji nije imao djece, i odgojili su ga kao svoga sina. Od tada se zove Edgar Allan Poe. Podaci o njegovom životu dosta su tajnoviti i ponekad suprotni. Očuh i maćeha poveli su ga u Englesku i tamo dali na školovanje, ali nije sigurno jesu li i oni tamo tada živjeli, ili su ga ostavili u internatu. S devetnaest godina vratio se u Richmond i nastavio školovanje u Americi. Počeo je studirati, ali je isključen sa studija zbog kockarskih dugova koje nije mogao platiti. Potom je upisan na West Point (američku elitnu vojnu akademiju), ali ni tamo nije ostao dugo. Pomajka mu je umrla, posvađao se s očuhom, a ovaj ga je razbaštinio. Potom je Edgar morao živjeti isključivo od vlastitih sredstava. Godine 1827. javio se u vojsku kako bi imao od čega živjeti, pa je u artiljerijskome puku počeo smišljati ideje za svoje priče i pjesme. Ni tamo nije ostao dugo. Živio je u velikoj bijedi dok se 1832. nije javio na dva književna natječaja – za najbolju priču i pjesmu. Pobijedio je i na jednome i na drugome! Vidjevši kako je Edgar talentiran, književnik John Pendleton Kennedy koji je bio u povjerenstvu za nagradu predstavio ga je pokretaču časopisa Southern Literary Messenger kojemu je bio potreban pomoćnik. Tako je Edgar Allan Poe sa samo dvadeset i tri godine postao urednik rečenoga časopisa. Zahvaljujući njegovim pričama, esejima, pjesmama i živahnim i pametnim kritičkim člancima o knjigama, čitatelji su bili oduševljeni časopisom koji počinje izlaziti 1834. Sada mu je, uz njegov veliki spisateljski talent, dobro poslužilo vrsno temeljno obrazovanje koje je dobio u najranijoj mladosti. Radio je za časopis Southern Literary Messenger osamnaest mjeseci, s pristojnom plaćom koja ga je ponukala i da se oženi za djevojku koju je volio. Za to vrijeme broj pretplatnika na časopis porastao je od 500 na 3500! Predao se novinarskom, kritičarskom i književnom radu. Neko je vrijeme sređeno živio, dok nije došlo do svađe s osnivačem časopisa, i otkaza na poslu.
Francuski pjesnik Charles Baudelaire o sljedećem razdoblju Poeova života kaže: Otad mi vidimo nesretnika kako premješta svoj šator kao nomad u pustinji i postavlja oskudni dom u glavnim mjestima Sjedinjenih Država. Ne treba riječ »šator« shvatiti doslovno, ali svakako je Poeova nemirna i neobuzdana narav zaslužna za nedaće i neimaštinu koji su ga pogodili. Umire mu supruga od tuberkuloze, a on se povremeno predaje alkoholu. Do 1840. objavljene su mu Tamerlane i druge pjesme (1827.), Pripovijetke kluba Folio (1832.), Rukopis pronađen u boci (1833.), za koji je dobio i novčanu nagradu, te Groteskne pripovijesti i arabeske (1840.). Pišući kritike koje nisu bile blage već vrlo oštre, zamjerio se mnogim uglednicima, pa mu je to kasnije dodatno otežavalo život.
Posebno su ga zanimali svjesno, predsvjesno i nesvjesno, te psihologija zločinaca i ljudi koji se ne bi mogli nazvati razumnima. Kriminalističku novelu Umorstva u Rue Morgue objavljuje 1841., a i neke druge pripovijesti imaju tu karakteristiku. Crni mačak govori o zločinu čovjeka koji ima osobine sadista i mazohista; Pad kuće Usher o nekome tko je svjedočio bolesnim stanjima prijatelja previše izoštrenih osjetila, i neobičnim obredima koji na kraju tog prijatelja odvode u ludilo; Jama i njihalo o načinima inkvizitora da muče svoje zatvorenike; Maska Crvene Smrti o pokušaju manje skupine ljudi da pobjegne od kuge tako što će se izolirati u jednome dvorcu od ostaloga svijeta i prepustiti se slavljima i užitcima… Smatra se začetnikom kriminalističke (detektivske) novele i začetnikom priča strave.
Budući da je Poe smatrao da pjesme ne smiju biti jako dugačke, kako se zanos njihova nastajanja ne bi rasplinuo, književnica i kritičarka I. Sekulić napisala je: »Poeziju je Edgar Allan Poe čuvao kao neki eliksir. A kad bi došla opsesija mračnih, kaotičnih nemira, išao je u pripovijetku.«
Knjiga Gavran i druge pjesme (1845.) jedna je od najpoznatijih i najčitanijih u njegovu opusu. Zloslutni dolazak velike crne ptice u spisateljev stan zapravo je proročanstvo kako nikada neće prežaliti i prebroditi izgubljenu ljubav. Pjesme su mu obično tužnoga i tragičnoga ugođaja. Osim dosad navedenih djela, objavljene su mu i sljedeće knjige: Pripovijesti (1845.), pjesma u prozi Heureka (1848.), putopisni roman Pustolovine Gordona Pima. U njemu do u najmanju sitnicu i vrlo realistično prikazuje brodolomne i pomorske pustolovine sve do osvajanja Južnoga pola, kao i doživljaje vezane uz domoroce, na raznim paralelama i meridijanima. Ono što je tipično Poeovsko: istraživanje i promišljanje funkcioniranja ljudske svijesti u graničnim i šokantnim situacijama. S time u vezi je i jedna od najslavnijih pripovijedaka Edgara Allana Poea s naslovom U dubinama Malstrema. Pripovjedač (istovremeno i lik) iznosi kako je s dva brata dospio u grotlo ogromnoga vira koji se, dubok poput nepreglednog ponora, otvorio nad njihovom lađom u Sjevernome moru. Na istome tome mjestu, na kojemu su nestala njegova braća, a on se uspio održati na životu zdravom logikom i očajničkom odlukom da se ne preda, nešto kasnije podivljala centripetalna sila se smiruje, ponor nestaje i ispunjava ga more koje se ziba nevino i glatko – kao da se maločas ništa strašno nije dogodilo. Jedino svjedočanstvo vidljivo je na glavi glavnoga lika: njegova kosa, dotad crna, postala je potpuno sijeda. Poe poručuje da se treba boriti do posljednjeg atoma snage, premda su sile koje nam prijete posve nemjerljive, zastrašujuće jače od svega što možemo zamisliti.
Držao je predavanja u različitim gradovima o stvaranju poezije (Princip poezije, rasprava objavljena 1848.) i umjetničke kompozicije u književnosti (Filozofija kompozicije, predavanje objavljeno 1846.). S obzirom na njegove kritičke zapise o onodobnoj književnosti, smatra se da je utemeljio i analitičku kritiku.
Zanimljivo, kao da je svojim pričama strave Edgar Allan Poe predvidio i vlastiti kraj. U priči Crni mačak pisac na jednome mjestu uzvikuje »Ima li veće bolesti od alkohola!« Tijekom putovanja iz Richmonda prema New Yorku, 5. 11. 1849. susreo je predstavnike neke stranke koji su nagovarali ljude da glasuju za njih na predstojećim izborima. U to ime su, prema običaju, nudili i besplatnu alkoholnu okrjepu. Edgar A. P. se zadržao malo predugo u razgovorima s njima. U svitanje je na cesti netko slučajno ugledao gotovo beživotno tijelo, napušteno od svih. U džepovima nije bilo ni isprava ni novčanika. Nedugo pošto je nesretnik odvezen u bolnicu, umro je. Naknadno se ustanovilo da je bila riječ o Edgaru Allanu Poeu.
Zbog toga su ga često nazivali ukletim pjesnikom. Bio je još jedan razlog za to: nakon njegove smrti osoba kojoj je povjerio svoju ostavštinu napisala je klevetničku biografiju o njemu kao o lošem čovjeku, pa je trebalo puno vremena kako bi istina izašla na vidjelo. Na hrvatski jezik je prevedena knjiga Petera Ackroyda Čovjek koji se nije smijao. Prema nekima riječ je o najboljoj biografiji Edgara Allana Poea ikada napisanoj, pa tko želi može pročitati i doznati više podataka nego što ih donose ova bilješka ili poveznice na internetu.
Poeova djela izuzetno su utjecala na europske pisce devetnaestoga stoljeća, primjerice Charlesa Baudelairea (1821.-1867.) i Stephanea Mallarmea (1842.-1898.). Od hrvatskih pisaca poštovao ga je i naročito rado čitao Antun Gustav Matoš (1873.-1914.).
dr. sc. Diana Zalar
