»Nije Dalmatinsko zagorje bijedno i siromašno. (…) Ima neplodnih krajeva i ‘mrkodolskih’ sela gdje je zagorcu život težak i jadan, ali ima drniško, pa sinjsko, pa kninsko i vrličko polje. Debela zemlja i vode koje ključaju i teku. Konji. Stoka. Perad. A gdje je toga, tu je i obilje; pa čistoća, zdravlje, obijest; pa i junaštvo.«
Dinko Šimunović,
u razgovoru s Vladimirom Nazorom 1932.
Dinko Šimunović je hrvatski književnik, prvenstveno pripovjedač, koji je stvarao u razdoblju moderne, smjera hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće kojega karakterizira subjektivnost autora i težnja savršenstvu forme. No ne smatra ga se tipičnim modernistom: obnovio je stil realističke književne baštine koja modernoj prethodi, slijedeći uzore poput Gjalskog i ruskih pripovjedača toga doba, osobito Turgenjeva. Pisao je novele i romane, drame, članke o umjetnosti i kulturi, pedagoške rasprave o odgoju i učenju djece.
Rodio se u Kninu 1873. godine, a devet godina je živio u stanu koji je pripadao školi u selu Koljani gdje mu je otac bio učitelj, pored Vrlike u Cetinskoj krajini. Nije imao ni brata ni sestre, i mnogi su mještani smatrali da mu je ime Dinko jer je jedinko u obitelji (ime im je bilo neobično). Učiteljsku školu završio je u Arbanasima kod Zadra. Bio je učitelj u mjestima Hrvace i Dicmo, te nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu. Književnu karijeru započeo je pripovijetkom Mjesec dana na vojničkim vježbama (1903.) koja je objavljena u kalendaru Bog i Hrvati. Najpoznatiji je po svojim novelama: naglo je stekao književnu slavu objavivši 1909. godine u zadarskom Lovoru »odlomak nedovršene pripovijesti Mrkodol«.
Novele su kraća prozna djela u kojima se donosi isječak iz života nekoga lika i obično jedan događaj, u kraćem vremenskom razdoblju. Naziv im dolazi od težnje da donesu nešto novo, o čemu se još nije pisalo. Dinko Šimunović napisao je sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve ih je objavljivao u književnim časopisima, a onda sabrao u tri zbirke: Mrkodol (1909.), Gjerdan (1914.) i Sa Krke i Cetine (1930.). Koristio je zanimljive modernističke postupke. Primjerice, volio je ispreplitati zbilju i bajkovito (narodne legende i predaje). Opisi imaju središnje mjesto u novelama, ali su jako povezani sa psihološkim stanjima i sviješću likova. Zato su ti opisi vrlo lirski i osjećajno obojeni. I zaplet je vezan uz prikaz stanja lika. Više novela povezuju često isti likovi, koji vide prošlost i sadašnjost iz vlastitih perspektiva. Ovakav stil pisanja značio je umjeren, ali važan pomak u razvoju modernističkog pripovijedanja. Najpoznatije novele su mu: Alkar (1908.) u kojoj govori o ljubavi dvojice ljudi prema istoj djevojci i Sinjskoj alki kao posebnoj, tradicionalnoj i važnoj igri ljudi Cetinjske krajine, još od 18. stoljeća; Muljika (1906.) o djevojci Boji koja se ne osjeća pripadnicom svoje sredine pa je takvom ne vide ni njeni najbliži; Mrkodol (1905.) o župniku koji je primitivan i neuk, pa se pisac ironijom osvrće na njegov rad u selu i lijene seljane kojima je teško prihvatiti se posla da selo uznapreduje; Duga (1907.) o nepravednom položaju djevojčica i žena naspram položaju dječaka i muškaraca u Dalmatinskoj zagori.
Da bi nekako zaradio za uzdržavanje mnogobrojne obitelji, pisao je članke za različite časopise, pa i više zapisa o sjećanjima iz vlastitog djetinjstva i mladosti. Naslovljeni su: Mladi dani (1919.), Mladost (1921.), Tragikomična autobiografija (1926.). Ponekad je dijelove započetih opširnijih djela prekrajao kako bi ih što prije mogao poslati izdavaču kao novele ili članke, zbog nestašice novca. Stoga mu je jedan roman ostao nedovršen (Beskućnici).
Ljubav prema ocu opisuje u jednoj vrlo dirljivoj zgodi:
»Sjetio sam se njegove ljubavi i dobrote, koja bijaše od majčine drugojačija. I ona me, uistinu, vrlo ljubila, ali ni sada, kad sam odrastao, ne poštivala me kao otac i ne obazirala se na moj ni djetinjski ni mladenački ponos. Držala me za dragocjenu, no posve njezinu »stvar«, koju mora čuvati, jer će joj kadli tadli, biti korisna.
Na primjer, otac bi se radovao, što znadem dobro plivati, gađati iz puške, penjati se na drvo… i dičio se time, kao i s mojom vještinom u čitanju i računu. No majka bi me izbila, ako bih samo pokušao uspeti se, makar na onaj niski zidić za kućom.(…)
Osobito jasno sjetim se dana, kad sam pao niz stepenice,a bit će mi tada bilo neko sedam godina. Otac me pozove, da pođemo u Dragović, no silazeći s dvorišta noga mi se omakne i stanem se kotrljati kao lopta. I kotrljajući se, opazim,kako otac, podno stepenica, raširenih ruku čeka moleći: – Zdravo, Kraljice, majko milosrđa – i preplašenim očima gleda me. Kad sam se dokotrljao, prigne se i podigne me u naručaj: tješio me i obasipao cjelovima, sve dok je majka prispjela s prutom u ruci, da me išiba.«
Znao je s posebnim talentom pisati o svome zavičaju u Dalmatinskoj zagori: o karakterima ljudi, legendama, predajama, običajima, dramatičnim događajima. Poznavao je dobro vrline i mane svoga zavičaja, njegov jezik, njegove kulturne i političke prilike. Njegovi likovi nisu samo dobri ili samo zli, u njima se bore različiti porivi. To su složeni likovi koji strastveno vole i mrze, bili neuki i nepismeni ili obrazovani. Život ga je naučio da je čovjek biće koje u sebi skriva puno iznenađenja i zanimljivosti. U ispovijestima s naslovom Mladost uvjerava čitatelja: »… ne smijemo dušu čovjeka suditi po njegovu licu i odijelu, to manje, jer sam se nekoliko puta grdno prevario.«
»Jednom dođe k meni seljak riđe, oštre kose i nakostrušenih obrva, pod kojima su sijevale izbuljene zakrvavljene oči. Pljesnive kape nije skinuo niti me pozdravio. Čim uđe, poviče neka sastavim »šupljiku« (molbu), da ne plati globu, »jer je i od samoga vraga siromašniji«. Nijesam znao pisati molbe, no od ljutoga straha pristanem. Prevraćao je zakrvavljenim očima, tužio se na »cirkula« (kotarskog poglavara) i »pretura« (suca) stružući srdito nogama. Prepao me, jer mi se činio pravi razbojnik, o brzo sam koješta pisao teško čekajući da svršim, pa da on otide. No kad mu dadoh čitati molbu spominjući »sirotu djecu«, zaplakao je i poljubio mi ruku. Zatim stade, doduše hrapavo i na prekide, kazivati , što je sa sitnom djecom podnio, otkad mu je žena umrla. Drhtao je, okretao glavu, da mu ne vidim suze, a opažalo se, da mu je nevolja i veća, nego što kaže. Htio je preda me istresti sav bakreni sitniš iz male, zaprljane kesice, smeteno mi zahvaljivao i na polasku opet me ljubio u ruku: on, starac, meni dječaku od petnaest godina! Globu je morao platiti, no ipak je češće donosio bilo kakve darove, koji su ga, bez dvojbe, zapadali više i od same globe.
Kad god bih vidio njegove zakrvavljene oči i nakostrušene obrve, sjetio bih se miloga lica busovačkog učitelja. Mislio sam na dobro srce onoga mrkog starca i na zlobu učitelja Katurića: pripovijedahu, da uživa, kad se može narugati tuđoj nevolji, pa i sam sebi da ne želi dobra.«
Tako Dinko Šimunović govori o iskustvima u svojoj mladosti kad je upoznao različitih ljudi, nepismenih kao taj starac, ali i različitih učitelja. Njegov otac učitelj bio je fin i radin čovjek, posvećen učenicima i svome učiteljskom poslu, a učitelj Katurić je jednako fino izgledao, a zapravo je bio pijanica i zlostavljač, od kojega je pobjegla žena. Ljude je Dinko Šimunović dobro upoznao, naučio ih je razlikovati po duši a ne po izgledu i položaju, pa je svoja saznanja na slikovit i duhovit način prenosio čitatelju.
Odrastajući, puno je čitao izvrsne ruske pisce poput Dostojevskog, Turgenjeva, Puškina. Nije niti zamijetio koliko su mu znanja pružili i koliko je duboko razumio ruski realizam i romantizam. Kad još nije mislio da bi mogao postati pisac, čitao je mišljenja kritičara o knjigama nekih hrvatskih pisaca, pa im se čudio. Ti kritičari su često vidjeli vrijednosti u knjigama koje je on smatrao neuspjelima. Pomislio je da bi on mogao puno bolje i ljepšim jezikom pisati. Tada se u njemu probudio, kako sam kaže, prkos. Zapravo, to je bila silna želja da pokaže svoje mogućnosti. I uspio je.
Često puta se u vlastitom zavičaju osjećao kao tuđinac, jer kao učiteljski sin, i sam učitelj, nije imao svoje zemlje niti svoje kuće, već je selio iz mjesta u mjesto službujući. U romanu Tuđinac (1911.) govori o tom osjećaju kroz lik mladića koji nigdje ne pripada, a k tome zbog nedostatka volje i odlučnosti postaje svima na teret. Roman Porodica Vinčić (1923.) govori o odumiranju stare plemićke obitelji iz Dalmatinske zagore.
U drami Momak-djevojka (1926.) piše o narodnom običaju koji je trajao sve do kraja 19. stoljeća u Bosni, Crnoj Gori i Albaniji: kad u obitelji ne bi bilo muškoga potomka, onda bi se odabirala jedna od kćeri da je preobuku u muškarca i naoružaju da ide u rat i osvetničke borbe protiv drugih obitelji, tj. da živi kao muškarac. Nije se smjela udavati niti osnovati obitelj, a družila se samo s muškarcima i živjela kao oni. Ako bi prekršila zavjet, bila bi utopljena ili kamenovana. Ovome običaju suprotstavlja se Dinko Šimunović kroz dramu Momak-djevojka.
Dinko Šimunović tri puta se ženio – supruge su mu umirale mlade. Troje njegove djece iz prvoga braka također je umrlo. U drugome braku imao je tri sina i tri kćeri, za koje se skrbio i koje je sam odgajao. Umro je u Zagrebu 1933. godine. Dok je bio teško bolestan, autorovi prijatelji, poznati hrvatski slikari, željeli su pomoći piscu da pribavi novac za liječenje. Tako su Vilko Gecan, Joza Kljaković, Fran Kršinić, Omer Mujadžić, Vanja Radauš i Marijan Trepše ilustrirali i objavili s Vladimirom Kirinom i još nekim poštovateljima Dinka Šimunovića 1932. g. posebno, krasno opremljeno izdanje Alkara. Ivan Meštrović, kipar, napravio je za ovu priliku i Šimunovićevo poprsje, čija fotografija se nalazi na početku knjige. Dvije tiskare darovale su tisak i povez, tvornica papira poklonila je papir, knjižare bez provizije preuzele prodaju knjige, a novine organizirale pretplatu. Dinko Šimunović je sljedeće godine nakon izdanja te knjige umro, ali počast i pomoć koju su mu ukazali ovom plemenitom gestom hrvatski intelektualci i drugi ljudi koji su poštovali njegova djela, puno je značila osiromašenom i bolesnom književniku i njegovoj obitelji.
Pripovijesti su mu prevedene na njemački, talijanski, ruski, češki i druge jezike, a Alkar godine 1936. i na kineski jezik.
dr. sc. Diana Zalar
