Pjesnik i političar August Harambašić, izuzetno cijenjen od suvremenika, stekao je status nacionalnog pjesničkog barda. Pjesničko stvaralaštvo ponajviše mu je bilo određeno njegovim oduševljenjem pravaškim idejama, pa je pisao ponajviše vatrenu rodoljubnu, ali i ljubavnu liriku. Pripadnik je nove pjesničke generacije kraja 19. stoljeća koja raskida s tradicijom romantičarskih prethodnika.
Gimmnaziju je pohađao u Osijeku i Požegi, da bi 1879. godine maturirao u Osijeku. Iste godine upisuje studij prava u Zagrebu, koji prekida nakon što je zbog sudjelovanja u pravaškim demonstracijama na dva semestra isključen sa Sveučilišta. Studiranje nastavlja u Beču, vrativši se 1883. u Zagreb, gdje je 1884. godine diplomirao. Otprilike u isto vrijeme kada je izbačen sa Sveučilišta Harambašić se intenzivnije bavi književnošću, te mijenja krsno ime Gustav Tomo u August. Praksu suradnje, ali i pokretanja i uređivanja časopisa, započetu za vrijeme gimnazijskih dana (časopisi Lakrdijaš i Hrvat), Harambašić nastavlja i u zrelijoj dobi (Hrvatska vila, Tries, Bič, Novi bič, Balkan, Hrvatska, Domovina, Preporod), a kada u Balkanu objavi Tri molitve, odnosno tri pjesme u prozi pravaške orijentacije, biva osuđen na šest mjeseci zatvora i gubitak građanskih prava. Harambašić će tijekom svog života biti trinaest puta zatvaran, a građanska prava će mu biti vraćena 1890. godine. Prijateljevao je s Eugenom Kumičićem i Antom Starčevićem. Godine 1892. promoviran je u doktora prava, 1894. položio je sudski ispit, 1896. odvjetnički ispit, dok je dozvolu za samostalno obavljanje odvjetničke djelatnosti dobio 1900. godine. Godine 1897. godine oženio se kćerkom Frana Folnegovića, Maricom. Radio je u odvjetničkom uredu J. Franka, te kod Sudskog stola u Zagrebu. Bio je zastupnik je delničkog kotara u Saboru, a pred kraj života je, na zaprepaštenje pravaša, pristupio vladi Pavla Raucha, preuzevši službu pri odjelu za bogoštovlje i nastavu. Ubrzo se Harambašićevo psihičko stanje pogoršalo, te je pod dijagnozom cerebrathemie, primljen u stenjevačku bolnicu, gdje je i umro.
U listovima koje je pokretao za vrijeme gimnazijskih dana Harambašić objavljuje prve književne radove. Svoje književna djela, hvaljena od suvremenika, sabrao je u zbirkama: Ružmarinke (1882), Slobodarke (1883), Sitne pjesme (1884), Izabrane pjesme (1895), Tugomilke (1887), Nevenke (1892), Rob (1888) i Pjesničke pripovijesti (1889). Harambašićeva lirika, uglavnom rodoljubna, osnova je najčešće konvencionalnog stihovnog uobličavanja pravaških ideja. Njegova ljubavna lirika dostiže vrhunac zbirkom Tugomilke, kojom Harambašić hrvatskom čitateljstvu predstavlja svoju Beatrice. Pisao je epigrame, satirične i humoristične pjesme, te brojne prigodnice.
Kao suradnik Smilja i Bosiljka, objavljivao je pjesme i priče namijenjene djeci, predstavivši se djeci i knjigama Mali raj (1891) i Zlatna knjiga za djecu (1890). O svestranosti Harambašićeva književnog djelovanja govori i njegovo autorstvo libreta Zlatka i Armida, kao i njegova prevodilačka djelatnost (Gogolj, Tolstoj, Wilde, Shakespeare, Ševčenko).
Tekst prema:
- August Harambašić: Izabrane pjesme, prir. Mirko Tomasović, Erasmus naklada, Zagreb, 1998.
