Antoine de Saint-Exupéry, književnik, zrakoplovac, ratni heroj i istraživač, rođen je 1900. godine u Lyonu u Francuskoj. Otac mu je bio plemić, točnije grof. Umro je kad je Antoine imao četiri godine, pa je dječak s majkom, bratom i tri sestre skromno živio u staroj obiteljskoj kući koja je bila pomalo tajanstvena, jer se govorilo da je u njoj davno skriveno blago. Mali Antoine je rano zavolio nebo i nebeska prostranstva. Napisao je jednom da se želio družiti s pticama i nadmetati se s njima. Nije niti znao da će se to obistiniti. Bio je zrakoplovac, sve do 1944. godine. Tada je i nestao sa svojim avionom, poput ptice. No, da se vratimo na njegov životni put. Kao dvanaestogodišnji dječak izgubio je starijeg petnaestogodišnjeg brata Françoisa koji je na samrti, ostavivši mu svoj parni motor, bicikl i pušku, rekao nešto vrlo utješno: da oni koji umiru ne osjećaju fizičke boli. U toj dobi Antoine je po prvi puta letio zrakoplovom, i to je na njega ostavilo neizbrisiv trag. Tada zrakoplovi nisu izgledali kao danas, bili su to lagani dvokrilci, a zrakoplovstvo je bilo tek u prvom razvoju. Nakon srednje škole želio se upisati u Visoku pomorsku školu, ali nije prošao prijemni ispit. Kad je trebalo napisati pismeni sastavak na temu »Dojmovi vojnika koji se vratio iz rata«, napisao je da nije bio u ratu, pa ne može o tome ništa istinskoga reći. Neko vrijeme studirao je na likovnoj akademiji, potom je nekoliko godina radio kao činovnik i trgovački putnik, da bi se skrasio u vojsci, najprije u kopnenoj, a onda u zrakoplovstvu. Sudjelovao je u uspostavi prvih linija zračne pošte u Africi i Južnoj Americi, leteći za jednu od prvih zrakoplovnih linija u svijetu. Kad je uspostavljena poštanska zračna linija između Toulousea u Francuskoj i Dakara u Africi, godinu je dana letio na tom poslu, a onda je postao upravitelj u zračnoj luci Cap Juby na rubu Sahare. Tamo je napisao svoje književno djelo Pošta za jug (objavljeno 1929.). Ovaj odgovoran i lijep posao, u kojemu preuzimaš odgovornost za pošiljke koje ljudi šalju jedni drugima na velikim udaljenostima, donio mu je puno zanimljivih doživljaja. U Africi se upoznao s ljudima koji su pripadali različitim plemenima, s pustinjskim lisicama, zmijama i gazelama. Ovi će mu doživljaji kasnije donijeti nadahnuće i za pisanje Maloga princa. Već pri svome prvom zrakoplovnom poslu, pisac uviđa da ljudska sreća nije u slobodi, već u preuzimanju neke odgovornosti. O tome će često govoriti njegove knjige. Godine 1927. kompanija za koju Antoine radi seli svoje sjedište u Argentinu, jer tamo živi novi vlasnik. Sad nastaju veliki izazovi, jer treba letjeti na puno dužim udaljenostima između kontinenata Europe i Amerike, a letovi povezuju i velike južnoameričke gradove: Rio de Janeiro, Buenos Aires i Santiago. Bilo je to vrlo pogibeljno, jer se letjelo iznad planinskog lanca Anda, a zrakoplovi su tada još bili skromnih mogućnosti. Ande (Cordillera de los Andes) su najduži planinski sustav na zemlji koji se proteže više od sedam tisuća kilometara duž zapadnog dijela Južne Amerike. Planinski lanci se uzdižu više od četiri tisuće metara u visinu, a u širinu i do 650 kilometara. Velike su klimatske razlike, mnoštvo zaleđenih predjela, a ima i ugaslih i aktivnih vulkana. Trebalo se boriti s gustim maglama i olujama, izdržati hladnoće i vrućine u pilotskoj kabini, uz još nesavršenu navigacijsku opremu. Jednom riječju, letjeti preko takvih predjela u malim letjelicama koje nisu mogle uzlijetati tako visoko kao današnji zrakoplovi, iziskivalo je veliku izdržljivost, hrabrost i domišljatost. Zrakoplovi su se rušili i kvarili, pa se moralo slijetati i tamo gdje nije bilo predviđeno. Jednom je letio da nađe svog druga Guillaumea, koji je morao prinudno sletjeti usred Anda. Guillaume je, iz ljubavi i odgovornosti, puzao promrzao i umoran prema vrhu neke okomite stijene, kako bi ga jednoga dana, kad se snjegovi otope, mogli pronaći – samo ako pronađu njegovo tijelo njegova udovica mogla je dobiti mirovinu… Guillaume je spašen, a Antoine je napisao: Kada sam se provlačio između zidova i divovskih stupova Anda, činilo mi se da te više ne tražim, već da tiho u snježnoj katedrali bdijem nad tvojim tijelom. Na ovome poslu Antoine de Saint-Exupéry »ispekao je zanat« zrakoplovca. Opisao je ova dramatična i herojska zbivanja u romanu Noćni let (1931.), koji je dobio i uglednu francusku književnu nagradu. U tom će djelu napisati: Iako ništa ne vrijedi koliko ljudski život, oduvijek postupamo tako kao da postoji nešto što ga nadilazi po vrijednosti.
Dosad je čitatelju već jasno da pisac neće prestati letjeti, iako se mogao skrasiti u književnosti, jer letenje je bila njegova najveća strast. Bio je svjedok i kroničar španjolskog građanskog rata, u kojemu se procjenjuje da je umrlo možda i milijun ljudi. Jednom mu se zrakoplov srušio usred pustinje Sahare u Africi (1935.) Njemu i njegovom kolegi život je spasio Beduin iz Libije. Beduini su drevni arapski stanovnici pustinje koji žive lutalačkim (nomadskim) životom uzgajajući deve, ovce i koze. Prenose i ljude preko pustinjskih krajeva. Za tri dana u kojima je čekao spas, spoznao je na vlastitoj koži kakvu vrijednost ima voda u ljudskom životu. O svom spašavanju Antoine je napisao knjigu Zemlja ljudi (1939.). U djelu Mali princ važan je dio kad dječak susreće pilota u pustinji kojemu se pokvario zrakoplov. Stoga je jasno kako je ovaj događaj ostavio dubokog traga na pisca. Prilikom početka Drugog svjetskog rata pisac se nalazio u Sjedinjenim Američkim Državama. Doletio je u Francusku i do njene okupacije bio zapovjednik vojne eskadrile, napisavši i o tome djelo Ratni pilot (1942.). Opasnost kakvu predstavljaju baobabi za mali asteroid B612, koji se od njihova korijenja može raspuknuti, može se možda shvatiti i kao opasnost koju je tada predstavljao nacizam za Zemlju. Njegov razvoj prouzročio je strašan slijed zbivanja koji je doveo do Drugoga svjetskoga rata. Kad je Francuska u tom ratu doživjela poraz, vratio se u Ameriku i na Long Islandu napisao Maloga princa. Posvetio je knjigu prijatelju koji je ostao u okupiranoj Francuskoj. U jesen 1942. godine engleska i američka vojska iskrcala se u sjevernoj Africi kako bi se borila protiv Njemačke i njenih saveznika. Prilikom iskrcavanja tamo je bio i Antoine de Saint-Exupéry. U Alžiru se javio u vojsku, makar je već imao četrdeset i dvije godine, a to je za pilota bilo vrijeme da ode u mirovinu. Postao je član slavne skupine izviđača. Godine 1944., više puta ranjavan, iscrpljen i ukočenog ramena, želio je i dalje polijetati. Bilo mu je dopušteno još pet misija, ali ih je svejedno izvršio osam. U posljednjoj, 31. srpnja, uzletio je s Korzike, otoka u Sredozemnom moru, u izviđačkom zrakoplovu P-38 i preletjevši svoj zavičaj Lyon, nestao nad Sredozemljem. Do tad je već letio nebom 6.500 sati. Ostaci zrakoplova s nešto njegovih osobnih stvari nađeni su tek u 21. stoljeću, u blizini francuskoga grada Marseillea.
Možda je njegova popularnost vezana i uz činjenicu da su mu djela vezana uz životna iskustva koja je skupo plaćao vlastitom kožom. Nisu bila plod posredno iznesenih niti izmišljenih doživljaja. Pobjeđivao je usamljenost tako što je razvijao prijateljstva s kolegama u zajedničkim borbama i radu. Potom je o tome pisao knjige. Posvećivao ih je njima. Njegovo pisanje u mnogome je usmjerilo i sretno djetinjstvo. Usred pustinje sjeća se majke, usred neprijateljske mitraljeske vatre sjeća se svoje prve dadilje. Utješne riječi njegova rano preminulog brata postaju njegov sigurnosni oklop. Ljudi su prvenstveno splet odnosa i veza. A srcem se najbolje vidi.
To su iskustva koja će unijeti i u najpoznatije djelo – Maloga princa (1943.). U Francuskoj je tada već postojala razvijena književnost filozofskih promišljanja, u kojemu djetinjstvo igra važnu ulogu. Tu možemo smjestiti i Maloga princa. Prisjetimo se samo Marcela Prousta i njegovog ciklusa romana U potrazi za izgubljenim vremenom (1913.) u kojemu je opisano djetinjstvo i mladost M. P. u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća.
dr. sc. Diana Zalar
