Hrvatski pisac, pjesnik, publicist, političar, odvjetnik i prevoditelj August Harambašić rođen je 14. srpnja 1861. godine u Donjem Miholjcu. S nepunih 20 godina postao je najpopularniji hrvatski pjesnik druge polovice 19. stoljeća. Bio je jedan od četiriju najpoznatijih hrvatskih pjesnika toga doba, uz Šenou, Kovačića i Kranjčevića.
Pola stoljeća Harambašićeva života ispunjavaju uglavnom tužni događaji, nesporazumi s okolinom, ljubavne patnje i razočaranja, političke trzavice, uhićenja i suđenja, borba za egzistenciju, bolesti i sl. Toliko se toga splelo oko ovoga darovitog pjesnika koji je romantičarski poimao život i literaturu, ne uspjevši se othrvati kolopletu vremena prema kojem nije znao načiniti odmak ni pronaći građansku ni ljudsku ravnotežu. Bio je na određen način tragičan junak hrvatske političke i književne zbilje u sutonu 19. stoljeća i njegovih ideala poistovjećenja umjetnika i javnoga djelatnika.
Kao gimnazijalac u Požegi susreće prvu veliku ljubav svojega života, dvanaestogodišnju djevojčicu Tugomilu, sestru svojih prijatelja Vatroslava i Dobroslava Brlića. Ta strastvena, ali platonska dječačka ljubav probudila je pjesnički talent i tako nastaju prve ljubavne pjesme.
Nažalost, ubrzo dolazi do tragičnoga kraja. Već u ljeto iste godine 1877. kada su se dvoje mladih ugledali u gimnazijskoj kapelici i zaljubili, Tugomila umire od upale mozga, a August svoje stihove počinje objavljivati u omladinskome listu Smilje. Bio je tada učenik 5. razreda gimnazije. Sedmi i osmi razred gimnazije završava u Osijeku, gdje je maturirao 1879. godine.
August Harambašić već je kao gimnazijalac oduševljeno prihvatio nacionalni i politički program Stranke prava. U osmome razredu gimnazije uređuje osječki učenički politički časopis Hrvat, surađuje u zagrebačkome Viencu i postaje stalnim dopisnikom sušačke Slobode, koja je tada objavljena pod pokroviteljstvom Ante Starčevića. Pravni fakultet pohađa u Zagrebu, no zbog demonstracija dobiva izgon sa Sveučilišta te zbog toga odlazi u Sušak gdje radi na svojem stranačkom časopisu.
Godine 1883. vraća se u Zagreb te iste godine piše zbirke pjesama Ružmarinke i Slobodarke.
Od 1884. do 1885. godine služi kao jednogodišnji dobrovoljac u austrijskoj vojsci. Godine 1886. objavljuje zbirku Bugarske pjesme, koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Pravne znanosti završava 1892. godine te je promoviran u doktora prava.
Njegove pjesme govore uglavnom o ljubavi prema domovini i ženi. Ekstremnim i buntovnim domoljubnim pjesmama poticao je nacionalne težnje svojih suvremenika. Nacionalnu energiju tražio je i nalazio u slavnoj hrvatskoj prošlosti, a motiv je samo jedan – nacionalna sloboda i spas domovine. Stihove je bilježio kako su mu izvirali iz srca, ne mareći puno o formi i stilu, a često je njima neuvijeno izražavao pravaški program. U nekim pjesmama Harambašić poziva na oružje kojim se treba suprotstaviti općoj apatiji, priziva slavne uzore iz prošlosti, prije svih bana Petra Zrinskoga u pjesmi Mučenici. Napisao je i nekoliko zbiraka pjesama i priča za djecu, kao što su Mali raj, Smilje i kovilje, Zlatna knjiga za djecu, te libreta koja je uglazbio I. Zajc – Zlatka, Kraljev hir i Armida. Pisao je i satiru, feljtone, libreta te književne i kazališne kritike. Prevodio je s bugarskoga, češkoga, poljskoga, ruskoga, francuskoga, talijanskoga i njemačkoga jezika.
U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njegovo djelo Slobodarke iz 1883. godine.
Hrvatski pjesnik i pravaški političar August Harambašić, čiji su vatreni domoljubni stihovi oduševljavali čitavu hrvatsku naciju, doživljava potpuni slom svojih mladenačkih ideala i pomračenje uma te umire sam i zaboravljen u duševnoj bolnici u Stenjevcu 16. srpnja 1911. godine.
Kad laž ima lijepo ruho,
A istina ružno,
Tad laž svuda dobro prođe,
A istina tužno.
Vijest je prenesena s mrežnih stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
