Tvrdalj Petra Hektorovića u Starome Gradu, moglo bi se reći, najglasovitija je građevina hrvatske književnosti. Doznajte nekoliko zanimljivih činjenica o njoj…
Tvrdalj je spoj renesansne ladanjske i obrambene arhitekture, ljetnikovca i kaštela, odnosno svojevrsna utvrđena vila. Jedinstvena je mu je značajka glasoviti ribnjak s boćatom vodom nastanjen ciplima i jeguljama, te brižljivo uređeni perivoj u kojemu je Hektorović uzgajao i egzotične biljke – sadnice mu je iz Dubrovnika slao pjesnik Mavro Vetranović (Hektorović spominje “smokve indijane s listjem kô obada”, tj. kaktuse čije lišće bode, zatim jelsamine, oleandre, čemprese…). Tvrdalj – pogled na ribnjak. Unutar kompleksa nalazi se pet
izvora vode, uključivao je i WC (najstariji takav na svijetu unutar zgrade!), a pored ribnjaka je bilo predviđeno mjesto za pranje rublja koje se također spominje u Ribanju.
Koliko je Hektorović bio predan svom “Tvardalju” koji ga je “posvojio” i “opojio”, najbolje svjedoče njegovi stihovi iz Ribanja i ribarskog prigovaranja:
Na Tvardalju momu koji me posvoji,
Kî, pravim svakomu, čudno me opoji,
Kim buduć savezan, kad njega napravljam,
I grad i grajski stan velekrat ostavljam,
I sve prijatelje (toli je on jaki),
Š njimi roditelje i razgovor svaki.
Bud da kî ga vide, toli jim drag bude,
Kad u njem poside, tomu se ne čude,
Negli budu pravit: nî u tom grihote,
Svaka taj ostavit rad ove lipote,
U kom svaki trud moj toliko me slaja
Da mi sarcu pokoj to veći poraja.
A sve ča se čini na božju jest slavu,
Na pomoć općini, meni na zabavu,
Na utihu mojih koji će za mnom bit,
Jer je pravo svojih pomagat i ljubit.
Prema najstarijoj potvrdi – dozvoli za gradnju kuće – 
Tvrdalj, lociran neposredno izvan grada, vlasništvo je obitelji Hektorović od 1448. godine. Tvrdalj s perivojem prvi se put spominje u poslanici koju je dubrovački pjesnik Mavro Vetranović pisao Hektoroviću 1539. godine. Do godine 1540. Hektorović otkupljuje dijelove posjeda od rođaka i počinje ga postepeno preuređivati i nadograđivati prema svojim idejama. Godine 1539. Hektorović je s obitelju zbog provale Turaka pobjegao u Italiju. Nakon povratka 1541. godine Hektorović ga odlučuje utvrditi: namjera mu je bila pružiti mogućnost zaštite svim stanovnicima Starog Grada u slučaju nove Turske provale, što je još jedna potvrda njegove naklonosti običnom puku i domoljublja. U oporuci od 1559-1560. Hektorović određuje što i kako treba još dograđivati u slučaju njegove smrti. Međutim, 1571. Turci ponovno napadaju Hvar i spaljuju Tvrdalj, pa ga Hektorović nije za života uspio dovršiti prema planovima.
Nakon Petrove smrti Tvrdalj su naslijedili njegovi rođaci,
te on postepeno propada, a obnavlja se i nadograđuje tijekom 17. i 18. stoljeća. U 19. i početkom 20. stoljeća izgled kompleksa se znatno promijenio nadogradnjama (podizanje katova, lukova pored ribnjaka itd.). Također, Tvrdalj se u Hektorovićevo vrijeme nalazio na samoj obali mora, ali je u međuvremenu taj prostor nasut.
Osobito su zanimljivi su i brojni natpisi s moralističkom i humanističkom porukom koje je Hektorović postavio na različitim mjestima, uglavnom na latinskom, ali i na hrvatskom i talijanskom jeziku.
Građevina je posvećena “stvoritelju svega” (OMNIVM CONDITORI).
Natpis nad ulaznim vratima glasi:
PETRVS HECTOREVS MARINI FILIVS
PROPRIO SVMPTV ET INDVSTRIA
AD SVVM ET AMICOR, VSVM CONSTRVXIT
(Petar Hektorović, sin Marina,
na vlastiti trošak i vlastitim snagama
sagradio sebi i prijateljima.)
… međutim, druga dva natpisa, PRO ITINERANNTIBUS (putnicima) i PRO PAUPERIBUS (siromasima) svjedoče da je Tvrdalj bio otvoren svima.
Humanističku moralnu, ali i duhovitu poruku donosi natpis iznad zahoda: SI TE NOSTRI CVR SVUPERBIS (Ako znaš što si, zašto se oholiš).
Autor teksta: Zvonimir Bulaja
