Elizabetansko doba je razdoblje koje se povezuje s vladavinom kraljice Elizabete I (1558-1603) i često se spominje kao zlatno doba engleske povijesti. To je vrhunac engleske renesanse u kojemu engleska književnost doživljava svoj procvat. U to doba snažno se razvija elizabetansko kazalište zahvaljujući Shakespeareu i drugima koji pisali dramska djela u kojima su jasno prekidali tradiciju dotadašnjih mirakula i misterija.
Najveća slava toga doba proizlazi iz snažnoga kontrasta s razdobljima prije i poslije njega. Naime, riječ je o kratkome razdoblju unutarnjeg mira između protestanata i katolika, te između parlamenta i britanske monarhije čije su borbe obilježile 17. stoljeće. Naime, u to je doba parlament još uvijek bio suviše slab da bi se mogao snažno oduprijeti kraljevskome apsolutizmu.
Što se tiče vanjske politike, kraljica Elizabeta se trudila sačuvati neutralnost Engleske u odnosu prema Francuskoj i Španjolskoj. Odnosi sa Španjolskom su se, međutim, pokvarili kada je kraljica počela pomagati Nizozemce u borbama protiv Španjolske te je španjolska kralj Filip II godine 1588. uputio Nepobjedivu armadu da napadne Englesku. Engleska je pobijedila Armadu te je počela učestalo napadati španjolske luke i brodove i španjolske posjede u Americi. Unatoč tomu što je Elizabeta pokušavala održavati mirne odnose s katolicima, to je doba obilježeno i krvavim sukobima s još uvijek katoličkom Irskom.
Engleska je u elizabetansko doba imala je vrlo dobro organiziranu djelotvornu centraliziranu vladavinu koja je većinom bila rezultat reformi Henrika VII i Henrika VIII. Velike ekonomske koristi Engleska je imala od novouspostavljene trgovine preko Atlantika, od proizvodnje vune i tekstila i utemeljenja prve engleske kolonije u Sjevernoj Americi, Virginije.
U doba kraljice Elizabete I engleska renesansa doseže svoj vrhunac, djelomično i zbog toga što je kraljica snažno pomagala i poticala razvoj znanosti i književnosti.
Znameniti književnici elizabetanskoga doba jesu William Shakespeare, Francis Bacon, John Dee, Ben Jonson, Thomas Kyd, Christopher Marlowe, Edmund Spenser i drugi.
Elizabetanska drama
Pod pojmom elizabetanska drama misli se na drame napisane i javno izvedene u Engleskoj za vrijeme vladavine kraljice Elizabete I (1558-1603). Taj se termin, međutim, može shvatiti i šire te se pod njim mogu okupiti i književnici koji su stvarali i izvodili svoje predstave u doba njezinih nasljednika, Jamesa I i Charlesa I, sve do zatvaranja javnih kazališta 1642. i početka Građanskoga rata.
Elizabetanska drama se razvila iz nekoliko izvora. Najvažniji od njih jesu misteriji koji su bili dijelom religijskih festivala u Engleskoj i drugim europskim zemljama u srednjemu vijeku. Misteriji su se temeljili na biblijskim pričama, a u početku su se izvodili u crkvama, da bi kasnije postali dijelom svjetovnih svečanosti koje su izrasle u pozadini crkvenih festivala.
Snažan utjecaj na tu vrstu drame učinili su i moraliteti koji su proizašli iz misterija pokušavajući nasljedovati grčku tragediju.
Kazališne trupe koje su povremeno izvodile predstave u plemićkim kućama postojale su i prije Elizabetine vladavine i iz njih su se iznjedrili profesionalni glumci koji su glumili u elizabetanskom kazalištu. Trupe sastavljene od tih glumaca izvodile su djela domaćih dramskih stvaratelja, maknuvši s repertoara misterije i mirakule. Trupe sastavljene od amatera koje su u radno doba vladavine kraljice Elizabete I bile uobičajene, zakonom iz godine 1572. bile su zamijenjene profesionalnim trupama koje su imale svoje patrone među plemićima. Broj takvih patrona za njezine je vladavine bio znatan. One trupe koje nisu imale takve plemenite patrone bile su zakonom obilježene kao vagabundi.
Pozornica na kojoj su predstave izvođene bila je obična platforma 
okružena na tri strane publikom, a samo su rijetke bile otvorene za ulaske, izlaske i sjedala za glazbenike koji su pružali glazbenu pratnju predstavama.
Prvo kazalište koje je bilo sagrađeno baš u tu svrhu u Engleskoj bilo je The Theatre (Kazalište) u Shoreditchu. Sagradio ga je James Burbage godine 1576. Uskoro je bilo sagrađeno i Curtain Theatre. Do godine 1600. bilo je sagrađeno nekoliko kazališta, svako s povišenom razinom koja je mogla služiti i kao balkon, na primjer u Shakespeareovoj predstavi Romeo i Julija, ili kao govornica za one koji se obraćaju masama, na primjer u Juliju Cezaru.
Kazališne trupe sastojale su se isključivo od muškaraca. Do vladavine Charlesa II (druga polovica 17. stoljeća) ženske su uloge igrali dječaci obučeni u ženske kostime.
Povećanje londonske populacije, bogaćenje Londonaca i njihova želja za spektaklima i drugim društvenim događajima, pridonijela je stvaranju ogromnoga broja dramskih djela koji su znatno razlikovali po kvaliteti i veličini. Iako je većina drama napisanih za elizabetansko kazalište izgubljena, sačuvano je oko 600 drama.
Drame su u to doba također pisali isključivo muškarci. Koliko je do danas poznato, nije bilo ni jedne žene koja je pisala za pozornicu. Ti spisatelji bili su listom iz skromnijih obitelji, najčešće školovani na Oxfordu ili Cambridgeu, ali neki nisu imali takve izobrazbe. Poznato je da su obrazovani spisatelji s visoka gledali na one koji nisu imali dostatne izobrazbe. Iako se za Williama Shakespearea zna da je počeo kao glumac i scenski radnik, većina autora nije izvodila svoje predstave. Ni jedan značajniji autor koji se pojavio nakon 1600. godine nije glumio.
Ne odgovaraju svi ondašnji dramski pisci slici pjesnika ili intelektualaca. Christopher Marlowe je ubijen u tučnjavi u jednoj londonskoj taverni, Shakespeare je bio poznat u londonskome podzemlju, a zarađivao je i na način koji je sličan današnjemu zelenašenju, a Ben Jonson je ubio jednog glumca u dvoboju. Neki od njih su bili i vojnici.
Puritanski pokret bio je neprijateljski raspoložen prema kazalištu koje su smatrali grješnim. Najčešće prozivan grijeh kazališta elizabetanskoga doba bilo je upravo to što su ženske uloge igrali muškarci obučeni u žensku odjeću. Osim toga, kazališta su bila smještena u dijelu grada gdje su bili smješteni i bordeli i drugi poročni klubovi. Kada je puritanski parlament preuzeo kontrolu nad Londonom na početku Građanskoga rata, odmah je bilo naloženo zatvaranje kazališta godine 1642. Pozornica je u to doba bila korištena za političke govornice. Kazališta su se ponovno otvorila obnovom monarhije.
Glumci su u to doba putovali Francuskom gdje su prihvaćali utjecaje francuske književnosti koja je cvala u doba Louisa XIV, osobito tragedije.
Pedeset godina drama je u Engleskoj proživljavala svoj vrhunac, a elizabetanski dramski pisci bili su cijenjeni diljem Europe, što se potvrđuje čak i u znamenitome djelu Don Quijote i u mnogim drugim djelima. Nakon puritanskoga zatvaranja kazališta, pa sve do Georga Bernarda Shawa i Oscara Wildea, više od dva stoljeća nakon toga, engleska drama nije postizala zapaženije rezultate.
Što se tiče vrsta drama, u to su se doba pisali i izvodile povijesne drame, tragedije i komedije.
Najpoznatiji glumci toga doba bili su William Shakespeare, Edward Alleyn, Robert Armin, Christopher Beeston i drugi. Od kazališta valja spomenuti The Theatre, The Curtain, The Rose, The Swan, The Globe i The Fortune. Najpoznatije kazališne trupe bile su The Admiral’s Men, The King’s Men, The Queen’s Men, Worcester’s Men.
The Globe Theatre
The Globe Theatre jedno je od kazališta elizabetanskoga doba koje se najčešće povezuje upravo s Williamom Shakespeareom.
Prvi The Globe Theatre bio je sagrađen godine 1599. u Southwarku, na južnoj obali Temze, u području poznatom kao Bankside. Bilo je to jedno od glavnih kazališta toga područja, a posjedovao ga je konzorcij glumaca kojemu su pripadali Richard Burbage, njegov brat Cuthbert i Shakespeare. Bio je sagrađen od drveta od kojega je bilo sagrađeno kazalište koje je sagradio otac Richarda Burbagea, James Burbage, godine 1576. The Globe je bio matična kuća kazališne trupe Lord Chamberlain’s Men, kasnije nazvane King’s Men, kojoj je pripadao William Shakespeare. Većina njegovih djela koja su nastala nakon godine 1598. stoga je i bila prikazivana upravo na toj pozornici.
Prva zgrada izgorjela je u požaru godine 1613, vjerojatno izazvanom zapaljivim materijalom koji je bio korišten za specijalne efekte koji su bili korišteni pri izvedbi dramske predstave Henrik VIII. Vatra je vjerojatno zahvatila slamnati krov kazališta. Kazalište je ubrzo ponovno sagrađeno, no ovaj put s krovom izrađenim od opeka. Ponovno je bilo otvoreno u mjesecu srpnju godine 1614.
Kao i sva druga kazališta, The Globe su zatvorili puritanci godine 1642. Uništeno je godine 1644. i pretvoreno u stambenu zgradu. Točna lokacija kazališta bila je nepoznata sve do godine 1989. kada su ispod Anchor Terracea pronađeni ostatci zgrade. Ondje bi možda mogli biti pronađeni i drugi ostatci, no Anchor Terrace je zaštićena građevina te se iskapanja ne smiju nastaviti.
U današnje se vrijeme ne može pouzdano reći kako je The Globe točno izgledao. Dokazi upućuju na to da je imao tri kata i otvoren amfiteatar u kojemu je moglo biti smješteno oko 3000 gledatelja.
U blizini pozornice bio je prostor gdje su ljudi stajali i gledali predstavu. Oko toga područja bila su sjedala na tri razine, a zna se da su ta mjesta bila puno skuplja od stajaćih. Prve dvije razine nazivale su se Twopenny Rooms, a najviša razina Penny Gallery.
Na poticaj Sama Wanamakera, novi The Globe Theatre 
bio je sagrađen po uzoru na onaj iz elizabetanskoga doba. Kazalište je svoja vrata otvorilo publici godine 1997. pod imenom Shakespeare’s Globe Theatre i svakog ljeta, točnije od svibnja do listopada, ondje se odigravaju predstave.
Novo kazalište je dvjestotinjak metara udaljeno od mjesta na kojemu se nalazilo u elizabetansko doba i prva je zgrada slamnatoga krova čija je gradnja dozvoljena nakon velikog požara u Londonu godine 1666.
Kao i u Shakespeareovo doba, pozornica i gledalište nalaze se na otvorenom. Predstave se igraju ljeti, a zimi se kazalište koristi u edukativne svrhe, a ondje se održavaju i turističke ture.
Budući da je u samoj zgradi dio prostora odvojen u turističke 
svrhe, u gledalište može stati tek 1500 ljudi, za razliku od elizabetanskoga doba kada ih ondje stalo dvostruko više. Djelomično je to zbog toga što su u to doba, kako pokazuju mnoga istraživanja, Englezi bili manji rastom, no većim dijelom zbog toga što su zahtijevali manji komfor za vrijeme gledanja predstave od onoga koji zahtijevaju moderni ljubitelji kazališne umjetnosti.
Shakespeare’s Globe je utemeljio Sam Wanamaker i posvetio ga je upoznavanju i međunarodnome razumijevanju djela Williama Shakespearea.
Autor teksta: Zvonimir Bulaja
