Kad je 1697. godine objavljena knjižica Priče ili bajke iz prošlih vremena s poukom – bez imena pisca na naslovnici – u visokom društvu francuske kraljevine već je desetak godina vladala moda pripovijedanja fantastičnih pripovijesti. U kućama otmjenih gospođa – u njihovim književnim salonima – okupili bi se njihovi prijatelji i pričali priče, nadahnute bajkovitim motivima iz starijih, talijanskih knjiga, Tisuću i jedne noći i usmene književnosti. Čini se da je prvi primjer književne obrade takvih motiva svojim suvremenicima dala Marie-Catherine d’Aulnoy, napisavši priču „Otok sreće“ (objavljena u njenom romanu Pripovijest o Hippolyteu, grofu od Duglasa, 1690.). Marie-Catherine d’Aulnoy smislila je i naziv za te priče u kojima se često pojavljuju vile – francuski conte de fées, što je u engleskom prevedeno kao fairy tales (kod nas se uvriježio naziv koji nema veze s vilama – bajke). Uslijedila je prava poplava takvih priča, koje su većinom pisale žene. Premda ih nazivamo bajkama, one se ipak po mnogo čemu razlikuju od bajki kakve većina ljudi danas poznaje. Često su dugačke poput romana, pisane kićenim stilom, obiluju opisima, imaju složenu radnju i likove za koje se ne može uvijek reći jesu li dobri ili zli – i uopće nisu namijenjene djeci. Charles Perrault, dakle, nije bio prvi pisac bajki, kako se ponekad misli, ali mu je prvome palo na pamet da bi bajkovitom pričom mogao nečemu podučiti mlade čitatelje, ili ponajprije ipak – čitateljice, gošće književnih salona.
Pričanje bajki nipošto nije bilo ni prvi ni glavni posao Charlesa Perraulta. Rodio se 1628. u Parizu, u imućnoj i uglednoj građanskoj obitelji, kao posljednje od sedmero djece. Imao je i brata blizanca koji je, međutim, umro kad mu je bilo šest mjeseci. Književnošću i filozofijom Charles se počinje baviti kao đak jedne pariške srednje škole koju kao petnaestogodišnjak napušta, nakon jedne žučljive rasprave s profesorom filozofije, te se neko vrijeme samostalno bavi proučavanjem različitih knjiga i tako se priprema za studij. Studirao je pravo i postao odvjetnik, no odvjetnički posao nije mu bio osobito privlačan te se njime kratko bavio. Kad je njegov stariji brat Pierre imenovan glavnim nadzornikom za ubiranje poreza u gradu Parizu, Charles postaje jedan od njegovih pomoćnika, tj. ulazi u državnu službu. No neprestano se pomalo bavio pisanjem. Prvu knjigu napisao je kad mu je bilo dvadeset godina, zajedno s braćom i jednim prijateljem, a radilo se o parodiji – smiješnoj verziji – jednog starog spjeva (Vergilijeve Eneide). Ta knjiga objavljena je mnogo godina nakon Perraultove smrti; no prva knjiga koju je objavio (1653.) bila je svojevrsni nastavak, tj. ponovno parodija na temu iz klasične starine. I tu se već pokazuje da Perrault antičke pisce – Grke i Rimljane – nije smatrao vrhunskim i nedostižnim uzorom, za razliku od većine svojih suvremenika. Tijekom godina koje su uslijedile napredovao je u službi i postao suradnik ministra Jeana-Baptista Colberta, najmoćnijeg čovjeka na dvoru kralja Louisa XIV., te je nadgledao gradnju različitih kraljevskih građevina, između ostaloga i zvjezdarnice. Kao ministrov savjetnik tijekom dvadeset godina trudio se na različite načine unaprijediti umjetnosti, znanost i književnost, npr. podržavajući novo glazbeno-dramsko kazalište, tj. operu, ili pak smislivši za kraljevski park u Versaillesu trideset devet vodoskoka, od kojih svaki predstavlja jednu Ezopovu basnu (mlazovi vode koji izviru iz usta različitim životinjama smišljeni su tako da stvaraju dojam razgovora). Bio je i član Francuske akademije, čiju je knjižnicu neko vrijeme vodio. Kad mu je bilo četrdeset četiri godine oženio se s Marie Guichon, s kojom je imao četvero djece. Tih godina nije imao mnogo vremena za pisanje te je iz njih ostalo tek nekoliko kratkih djela, uglavnom prigodnih pjesama. No nakon Colbertove smrti, 1683., Perrault odlazi u mirovinu te se otada posvećuje književnosti i odgoju svoje djece. Proslavio se 1687. dugačkom pjesmom „Stoljeće Louisa Velikog“ kojom proglašava svoje doba nadmoćnim svima prijašnjima. Čitanjem te pjesme u Francuskoj Akademiji počela je glasovita „Prepirka Starih i Modernih“, tj. rasprava između uglednih pisaca koji su se podijelili u dva tabora: jedni su uzdizali djela klasične starine kao nenadmašni uzor, a drugi, na čelu s Perraultom, veličali umjetnost vlastitoga vremena. Prepirka je trajala nekoliko godina, a završila je na kraljev zahtjev, javnim pomirenjem pisaca. Tekstove o tome – u obliku razgovora dviju suprotstavljenih strana – Perrault je objavio u četiri knjige, tiskane između 1688. i 1696., te odmah zatim počeo pisati o poznatim ljudima svojega stoljeća, što je i objavio 1701., kao knjigu u dva dijela. Vjerojatno je ta opsežna djela, lijepo opremljena djela, Perrault smatrao važnijima nego nekoliko malenih knjižica koje je također pisao tijekom posljednjeg desetljeća 17. stoljeća.
Perrault je često posjećivao književne salone, naročito onaj svoje nećakinje, gospođice Lheritier, još jedne autorice fantastičnih priča, te je bio upoznat s modom pripovijedanja bajki, kao i djelima suvremenih spisateljica. Izazvan prezirom koji su njegovi kolege, pisci Boileau i Racine, pokazivali prema ženama, napisao je i svojevrsnu obranu, Apologiju žena, a žene su i glavni likovi u dvjema od njegovih prvih triju bajki što ih je napisao u stihovima: Griselda, 1691., Budalaste želje, 1693. i Magareća koža, 1694.; no već u njima je jasno kakva je Perraultova savršena junakinja: beskrajno strpljiva, samozatajna i marljiva, nipošto brbljava i zahtjevna. Kako nijedna od tih triju bajki nije privukla pozornost čitatelja, Perrault odustaje od stihova, te 1696. u jednom časopisu objavljuje proznu priču, Ljepotica iz usnule šume. Ona će biti prva u knjižici koja izlazi godinu dana poslije, pod naslovom Priče ili bajke iz prošlih vremena s poukom, s podnaslovom Priče moje Majke Guske, te ubrzo postaje vrlo popularna…
Sanja Lovrenčić
