Sofoklo (grč. Σοφοκλης) jedan je od tri velika grčka tragičara, uz Euripida i Eshila. Živio je u doba Perikla i najvećeg procvata Atene. Rodio se u Kolonu blizu Atene oko 497/6. prije Krista, u imućnoj obitelji. Omogućeno mu je izvrsno, temeljito obrazovanje. Kao dječak i mladić imao je prilike doživjeti velike atenske pobjede nad Perzijancima: bitku na Maratonskom polju 490. pr. Kr., koja je pokazala da Perzijanci ipak nisu nepobjedivi, i bitku kod Salamine 480. pr. Kr. u kojoj je združena flota manjih brodova grčkih polisa pobijedila flotu perzijskog vladara Kserksa I. Mladi Sofoklo bio je izvrstan đak, a osvajao je (prema istraživanjima povjesničara) odličja na sportskim i glazbenim natjecanjima. Bio je i naočit čovjek. Kao aktivni sudionik života svoje domovine, imao je odgovorne obveze u političkom životu Atene – kao upravitelj savezničke blagajne, vojni zapovjednik, član odbora koji su pripremali zakone i propise. Uživao je veliki ugled u svojoj zemlji i bio vrlo omiljen kao nepotkupljiv i častan čovjek. Neki izvori govore da je »udomio« boga liječništva Asklepija u svojoj kući, dok mu Atenjani nisu izgradili službeno svetište.
Napisao je 123 dramska djela, od kojih je sačuvano svega sedam, a među suvremenicima u Ateni bio je najcjenjeniji dramski pjesnik. Ako je točan broj sveukupno napisanih Sofoklovih dramskih djela, to bi značilo da je napisao čak oko 170.000 stihova. Sastavljao je tragičke trilogije koje su sadržajno bile u određenoj vezi i koje su izvođene na natjecanjima u čast boga Dioniza. Mogle su se gledati zasebno. Tragedija je nastala iz ditiramba, zborskih pjesama u vrijeme Dionizovih svetkovina. Njen naziv dolazi od riječi tragos, što bi značilo jarac. Tako su tragedije u početku zapravo bile jarčje pjesme, a to se tumačilo na različite načine. Izvodio ih je zbor (kor). Trenutak u kojemu se jedan pripadnik zbora izdvojio, ili onaj u kojemu je u izvođenje uveden prvi glumac bio je presudan za razvoj tragedije. Smatra se da je tome kumovao tragički pjesnik Tespis krajem 6. pr. Kr. Drugi presudan korak učinio je veliki tragički pjesnik Eshil (525/4.-456.). Uveo je drugoga glumca i tako se mogao početi odvijati ravnopravan dijalog. Sofoklo je, pak, uveo i trećega glumca, pa je nastao uvjet i da se radnja može obogaćivati i usložnjavati. Još je i treća novina Sofoklova važna: povećao je broj sudionika u koru na petnaest, pa se kor mogao podijeliti na dva dijela. Svaki od tih dijelova mogao je voditi jedan pomoćnik koreuta, a ovaj je tako sad imao veću slobodu sudjelovanja u dijalozima s glumcima. Treba reći da je uveo i karakterno profiliran ženski lik u radnju, te obratio pažnju na scenografiju o kojoj se do tada nije baš razmišljalo. Tragedija je u Grčkoj tako zadobila svoj konačan oblik. Time je Sofoklo omogućio da se i književnost i kazališna umjetnost mogu dalje razvijati i obogaćivati, što je bilo jako važno za povijesna razdoblja koja će uslijediti. Sofoklo u natjecanju ni jedne godine nije bio posljednji (tj. treći), već uvijek prvi ili drugi. Pobijedio je dvadeset puta; Eshil trinaest puta, a Euripid četiri.
Naslovi Sofoklovih drama koje su sačuvane su Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Edip na Kolonu, Trahinjanke i Filoktet. Još su pronađene neke drame u fragmentima na egipatskim papirusima, primjerice 1907. pronađen je ulomak iz satirske drame Sljednici (Ikhneutaí). Godine 2005. klasični filolozi Oxfordskoga sveučilišta su uz pomoć tehnologije infrazraka na papirusima pronašli dijelove tragedije Epigonoi, koja govori o opsadi Tebe.
U središtu Sofoklova interesa je tragički junak koji najčešće u početku ne otkriva kakvu mu sudbinu šalju bogovi, ali s vremenom se ona ispunja i junak uviđa njenu puninu. U kasnijim djelima Sofoklo veću ulogu daje ljudskim likovima i mogućnostima kako mogu usmjeriti svoju sudbinu, te njihovim odnosima s drugim ljudima. Tragički junak uvijek ostaje okosnica oko kojega se odvijaju sva zbivanja, a smisao njegovog stradanja i njegovih muka uvijek otvara različita moralna, etička i druga pitanja.
Ajantova nesreća da mu je Atena pomutila razum, pa ubija stoku umjesto vođe grčke vojske pod Trojom – razlog je njegovog samoubojstva u tragediji Ajant. Bezumno ponašanje nije dostojno jednome junaku. Trahinjanke su žene iz Trahina, tesalskoga grada gdje živi Heraklova žena Dejanira, koja otruje muža, pa se potom ubija. Antigona (izvedena vjerojatno 442. pr. Kr.) je Edipova kći koja želi pokopati brata Polinika na bojnome polju, ali joj to brani kralj Kreont jer smatra Polinika izdajicom. Kralj Edip govori o strašnoj sudbini Edipovoj, koji u neznanju ubija svoga oca i ženi se vlastitom majkom, Elektra se s bratom Orestom sveti majci Klitemnestri koja je ubila svog muža, njihovoga oca. Filoktet je drama o proročanstvu prema kojemu Grci neće osvojiti Troju dok u borbu ne uđe bolesni Ahilejev sin Filoktet kojega je ugrizla zmija. Edip na Kolonu, drama je koju je prvi put za izvedbu priredio unuk velikog dramatičara, također imenom Sofoklo, nakon djedove smrti, 401. pr. Kr., govori o posljednjim razgovorima Edipa s članovima obitelji, njegovom smirenju tajanstvenom nestanku kod brežuljka Kolona. To mjesto je istodobno i Sofoklovo rodno mjesto, a drama je nastala u posljednjoj godini Sofoklova života.
Sofoklo je nadživio i starijega Eshila i mlađega Euripida. Iako su mu bili takmaci i suparnici kad je riječ o pisanju drama, Sofoklo je duboko poštovao njihov rad. Kad je čuo da je Euripid umro, Sofoklo je imao već devedeset godina. Na priredbi gdje se predstavljaju sudionici dramskih natjecanja pojavio se u žalobnoj odjeći njemu u čast, a svojim glumcima je naložio da ostanu gologlavi i ne nose Dionizov vijenac prigodom te svečanosti. Umro je 406 g. pr. Kr. u devedesetoj godini života. Epitaf mu je glasio: »Krijem u ovom grobu Sofokla, koji je prvo mjesto stekao tragičkom umjetnošću, najčasniji ukras«.
Njegove drame nadahnuće su umjetnicima do današnjih dana, a u Hrvatskoj je napisano i u kazalištima izvođeno više djela inspiriranih Sofoklom.
dr. sc. Diana Zalar
