Ivana Petešić
Područje koje spada pod teritorij Primorsko-goranske županije svjedoči o bogatstvu pisane riječi u Hrvata: nekoliko spomenika pisanih hrvatskim jezikom i hrvatskim pismom koji potječu s kvarnerskih otoka prve su potvrde o najranijoj pismenosti Hrvata. Žarišta onodobne pisane riječi su bili samostani različitih redova. Tako na primjer benediktinci iz samostana sv. Nikole u Omišlju na Krku, prisutni na hrvatskim prostorima od 7. stoljeća, 1252. dobivaju dozvolu od pape Inocenta IV. da upotrebljavaju glagoljicu umjesto latinice i hrvatskostaroslavensku liturgiju umjesto latinske. Franjevački samostan Glavotok na Krku, o kojem zapisi postoje od 13. stoljeća, bio je živo središte glagoljske produkcije, a redovnici franjevci na otoku Cresu prisutni su od 14. stoljeća.
Tako će Valunska ploča s otoka Cresa svjedočiti ne samo o hrvatskom elementu, već i njihovu suživotu s romanskim narodima. Natpis na hrvatskome »TÊHA SINЪ VЪ(NU)KЪ JUNA« napisan je i latinskim jezikom, a pronađen je na groblju svetog Marka iznad Valuna na otoku Cresu. Smatra se da potječe iz 11. stoljeća.
S otoka Krka potječe Krčki natpis iz 11. stoljeća i glasi: »SE ZIDA MAJЪ OPATЪ I RADONIÊ RUGOTA DOBROSLAV(Ъ)«, te tako svjedoči o hrvatskim imenima u redovnika.
Kao najstariji tekst povezan s prostorom ove županije mogli bismo spomenuti i Kločev glagoljaš, kodeks pisan oblom glagoljicom na hrvatskom području. Nazvan po grofu Parisu Clozu, čini dio kanona staroslavenskog jezika, a za ovo područje vezan je na način da je sve do 15. stoljeća bio dio zbirke krčkih knezova Frankopana koji su ga dali okovati srebrom i zlatom. Sačuvane stranice (14 listova od pretpostavljenih 550!) donose pet homilija (propovijedi) od kojih se za jednu (nazvanu Anonimna homilija) pretpostavlja da je djelo sv. Metoda.
Iz 11. stoljeća potječe i Osorski evanđelistar, pisan beneventanom, latiničnim srednjovjekovnim pismom, a sadrži izborna evanđelja. Kodeks je i bogato ukrašen inicijalima, životinjskim i biljnim motivima te ljudskim likovima.
Jurandvor na otoku Krku mjesto je iz kojeg potječu mnogu sačuvani epigrafički spomenici (zapisi na kamenu). Četiri kamena ulomka nazvana Jurandvorski ulomci donose ime kralja Zvonimira, a oblik slova i upravo taj spomen hrvatskog kralja povezuju ih s najpoznatijim glagoljskim spomenikom Hrvata i hrvatskog jezika, Bašćanskom pločom.
Bašćanska ploča, kako joj samo ime govori, pronađena je u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku. Tekst je administrativne naravi: donosi darovnicu kojom kralj Zvonimir daruje zemlju samostanu i crkvi svete Lucije, što zapisuje opat Držiha, pri čemu navodi svjedoke i proklinje one koji bi taj dar zanijekali. U drugom dijelu govori se o gradnji crkve sv. Lucije koje izvodi opat Dobrovit i njegovo devetoro braće, dok se u trećem dijelu spominje zajednica opatije sv. Lucije i sv. Nikole.
A[ZЪ VЪ IME O]TCA I S(I)NA [I S](VE)TAGO DUHA AZЪ
OPAT[Ъ] DRŽIHA PISAHЪ SE O LEDI[N]Ě JuŽE
DA ZЪVЪNIM[I]RЪ KRALЪ HRЪVATЪSKЪÏ [VЪ]
DNI SVOJĘ VЪ SVETUJu LUCIJu I S[VEDO]-
MI ŽUPANЪ DESIMRA KRЪ[BA]VĚ MRA[TIN]Ъ VЪ L(I)-
CĚ PR(I)BЪNEBŽA [S]Ъ POSL[Ъ] VIN[OD](O)LĚ [ĚK](O)VЪ V(Ъ) O-
TOCĚ DA IŽE TO POREČE KLЪNI I BO(G) I BÏ(=12) AP(OSTO)LA I G(=4) E-
VA(N)J(E)LISTI I S(VE)TAĚ LUCIĚ AM(E)NЪ DA IŽE SDĚ ŽIVE-
TЪ MOLI ZA NE BOGA AZЪ OPATЪ D(O)BROVITЪ ZЪ-
DAH CRĚKЪVЪ SIJu I SVOEJu BRATIJu SЪ DEV-
ETIJu VЪ DNI KЪNEZA KOSЪMЪTA OBLAD-
AJuĆAGO VЪSU KЪRAINU I BĚŠE VЪ TЪ DNI M-
IKULA VЪ OTOČЪCI [SЪ S]VETUJu LUCIJu VЪ EDINO
Prijevod na suvremeni jezični standard1:
Ja, u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane svetoj Luciji, i svjedoci: Desimra, župan Krbave, Mratin u Lici, Prbineža, poslanik u Vinodolu, Jakov na otoku. Ako tko to zaniječe, neka ga prokune Bog i dvanaest apostola i četiri evanđelista i sveta Lucija, amen. I tko ondje živi, neka moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zadah ovu crkvu sa svoje devetero braće u dane kneza Kosmata koji vladaše svom Krajinom. I bješe u te dane Mikula u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.
Gotovo je nemoguće u nekoliko redaka opisati značaj Bašćanske ploče za hrvatsku kulturnu povijest, isto kao što je vrlo teško sažeti brojna dosadašnja proučavanja teksta i njihove rezultate. Od grafijskih osobina može se izdvojiti poseban tip glagoljice, prijelaz s oble na uglatu (a koja će kroz naredna stoljeća postati pismo isključivo hrvatskog naroda), prisutnost latiničnih i ćiriličnih slova te simbolični početak i završetak teksta: A i O, kao alfa i omega ( početak i kraj). Jezik je crkvenoslavenski (književni jezik) s primjesama živoga narodnog čakavskoga govora, dok je sam natpis poprilično oštećen, čemu je posvjedočio Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je prvi ploču pokušao pročitati. Ploča se danas čuva u predvorju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Također vrlo značajan administrativni tekst potječe iz Novog Vinodolskog, a datira u 1288. godinu. To je Vinodolski zakon (ili zakonik), sačuvan u prijepisu iz 16. stoljeća, a njime se određuju pravne norme gradova koji su u sastavu vinodolske općine (Novi, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik). Zanimljivo je da je po starini on drugi najstariji europski zakonik, odmah poslije Ruske pravde. Sadrži odredbe o kneževim ovlastima, položaju Crkve, ustroju općine i njezinih službenika, ali i kazne (većinom novčane) za kneza koji bi prekoračio svoje ovlasti u vladanju svojim kmetovima. Vinodolski zakon prvi je objavio Antun Mažuranić 1843. godine, a Josip Bratulić je 1988. priredio izdanje s faksimilom, kritičkim tekstom i rječnikom. Vinodolski zakon i danas je tema istraživanja ne samo lingvista već i mnogih pravnih stručnjaka.
Glagoljaška produkcija vrlo je jaka bila u Vrbniku na otoku Krku pa su danas sačuvani mnogi tekstovi upravo iz tog krčkog mjesta. Zanimljivost je da četvrtina svih sačuvanih glagoljskih rukopisa potječe upravo iz Vrbnika.
Iz 13. na 14. stoljeće potječe Prvi vrbnički brevijar (časoslov, crkvena knjiga s tekstovima koje u određene časove svakoga dana mole katolički svećenici), najstariji hrvatski cjeloviti glagoljicom pisani brevijar. Ima 259 pergamentnih listova (518 stranica), ispisanih u dva stupca s po 33 retka po stupcu. Sadrži biblijske tekstove i molitve, pisane crkvenoslavenskim jezikom s nekim lokalnim jezičnim crtama. Da je pisan upravo u Vrbniku svjedoči zapis: »To su knigi od Varbnika«.
Mavrov brevijar, pisan 1460. godine od ruke poznatoga glagoljaškog tiskara Blaža Baromića, u rukama svog vlasnika popa Mavra iz Vrbnika proputovao je sami jug Hrvatske, tj. u vremenu od 1471. do 1483. Mavro je boravio u Konavlima, o čemu je ostavio i zapis u brevijaru (»to pisa pop Mavar z’ Vrbnika kada stojaše v Konavli poli Dubrovnika«). Sadrži i kalendar koji je nadopisao pop Jure iz Baške. Ima 417 listova, a inicijali su ukrašeni crvenom i zelenom bojom. Krajem 18. stoljeća je ukraden iz Vrbnika, a tek je 1982. za pozamašnu svotu otkupljen do tadašnjeg vlasnika u Rimu. Danas se čuva u Vrbniku.
Još je jedan glagoljski brevijar pisan rukom pisara porijeklom s otoka Krka, točnije iz mjesta Omišlja. To je Brevijar Vida Omišljanina, velik i lijepo ukrašen časoslov, s čitanjima iz legendarija (legendi o životima svetaca) te Staroga i Novoga zavjeta. Posebno se ističe njegova veličina: težak je 10 kilograma, a za izradu pergamene bilo je potrebno 117 ovaca.
Misali, knjige koje sadrže red mise, također su dio vrbničke glagoljske baštine. Prvi vrbnički misal iz 1456. godine napisao je arhiđakon Toma u Senju, po narudžbi vrbničke župne crkve. Sadrži, osim kanona i reda mise, kalendar i obrednik, a posebno su zanimljivi mlađi zapisi koji svjedoče o njegovu korištenju. Inicijali su ukrašeni crvenom bojom, a ističu se i dvije raznobojne slike: jedan prikazuje mrtvog Krista u Marijinu krilu, a druga Krista na križu ispod kojeg stoje Marija i Ivan. U 15. stoljeću uvezen je u bukvu i presvučen kožom. Drugi vrbnički misal datira u 1462. godinu i pisan je u dva stupca. Bogato je ukrašen: inicijali su ispunjenu ornamentima iscrtanima zlatnom i zelenom bojom. Osim reda mise sadrži i tablicu blagdana koja počine 1463. godine. Nedostaje mi jedan list; izrezan iz misala u 19. ili početkom 20. stoljeća, odnesen je u SAD, u Sveučilišnu knjižnicu u Princetonu, a svi pokušaji da se list vrati u Vrbnik nisu urodili plodom.
Tekstovi koji su se svojim sadržajem odmicali od liturgijske (obredne) forme nazvani su zbornici. Jedan od najznačajnijih glagoljičkih zbornika je Petrisov zbornik iz 1484. U njemu se nalaze različiti članci iz apokrifne književnosti, srednjovjekovnih romana, a sadrži i dijelove enciklopedičkog znanja, traktate i recepte. Nazvan je po Josipu Anunu Petrisu, krčkom kanoniku u čijoj je ostavštini pronađen, a pisala su ga tri pisara.
* * *
U 15. stoljeću europskim prostorom širi se nov način umnažanja pisane riječi. Dotada vezano za (većinom) samostanske skriptorije (pisarnice), prepisivanje književnih i neknjiževnih tekstova teklo je sporo, uz silan trud pisara koji su često radili u teškim uvjetima: uz slabo svjetlo, po hladnoći, satima zgureni nad odabranim tekstom. Iako je tehnika umnažanja napisanog teksta bila poznata već u 8. stoljeću u drevnoj Kini, početkom modernog tiskarstva smatra se izum tipografije Johannesa Gutenberga.
Taj se izum sredinom 15. stoljeća munjevito proširio po Europi. Na području jugoistočne Europe, prva tiskara nalazila se u Kosinju, a njezini osnivači su knezovi Frankopani.
Druga hrvatska tiskara bila je ona u Senju, a osnovao ju je Blaž Baromić koji je u Veneciji izučio tiskarski zanat i nabavio potrebne alate i strojeve za njezin rad. U razdoblju od 1494. do 1508. u njoj je tiskano najmanje sedam knjiga.
U Rijeci je od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. tiskano najmanje šest knjiga u tiskari koju je pokrenuo Šimun Kožičić Benja, zadarski biskup, pisac, prevoditelj i nakladnik. Sudjelovao je na Petom lateranskom saboru 1513., gdje je održao govor o turskim pustošenjima Hrvatske (De Croatae desolatione). U riječkoj glagoljskoj tiskari pod njegovim su upravljanjem tiskana ova djela: Oficij rimski (molitvenik), Knjižice krsta (mali ritual), Misal hruacki (misal), Knjižice od žitija rimskih arhijerov i cesarov (povijesno djelo o rimskim papama i carevima) i Od bitja redovničkog knjižice (priručnik o tome kakav treba biti redovnik). U izdavačkom smislu važan je i Lovre Karetzki, koji je 1779. godine u Rijeci osnovao tiskaru, prvu nakon one Kožičićeve. Tiskara je radila do 1889., a iz nje je 1789. izašla knjižica Poboxnost krixnoga putta koja cinise od M.M. C.C. P.P. Kapucinov u Rike, prva riječka knjižica napisana na hrvatskom jeziku i na latinici.
Misal hruacki, tiskan u Rijeci 1531. godine
Najstariji prikaz riječke luke iz 1578. godine; autor Ivan Klobučarić (između 1540. i 1550. – 1605. ili 1606.), prior Riječkog augustinskog samostana.
1 ↑ Bratulić, Josip i Stjepan Damjanović. Hrvatska pisana kultura. Križevci: Veda d.o.o., 2008., str. 67.
