Ivana Petešić
U drugoj polovici 19. stoljeća književnici počinju odbacivati romantičarske i pobudničke poetike, koje su cvale među književnicima hrvatskog narodnog preporoda, i okreću se prikazivanju stvarnih događaja i stvarnog života uopće.
Kao jedan od začetnika realizma u Hrvata ističe se Adolfo Veber Tkalčević, filolog, književnik i putopisac.
Rođen u Bakru 11. svibnja 1825., najveći je doprinos dao hrvatskom jezikoslovlju djelima Skladnja ilirskoga jezika (izdana 1859. u Beču, prva hrvatska sintaksa) i Slovnica hervatska iz 1871. koja je bila srednjoškolski udžbenik, ali i priručnik za normiranje hrvatskog književnog jezika. Na književnoumjetničkom planu istaknuo se kao vrstan putopisac djelima Put na Plitvice (1860.), Listovi o Italiji (1861.) i Put u Carigrad (1886.). Kao jedan od začetnika hrvatskog realizma, svoje je poglede na književnost iznio u članku Predmet pjesništva (1867.), a u raspravi Ustroj hrvatskoga jezika (1854.) razmišlja o tome koliko jezik može biti sredstvom umjetničkog stvaranja. Napisao je i mnoge kritike raznih književnih djela koje su mu većinom izlazile u riječkom časopisu Neven. Njegovim najboljim književnim uracima smatraju se pripovijetke: Zagrepkinja (1855.), Avelina Bakaranina ljuvene zgode i nezgode (1855.), Nadala Bakarka (1870.), Paskva (1874.), Dobrotvor đački (1879.) i Božićno zvonce (1886.), u kojim svojim literarnim izrazom jasno stoji iza stavova da književnost mora preslikavati stvarnost, to jest, u njima primjenjuje teoriju realizma.
Tkalčeviću se po zaslugama začetnika hrvatskog realizma pridružuje i Ante Tentor, rođen na Cresu 1860. godine. Prve je tekstove objavio u Vijencu i pravaškom listu Sloboda. U almanhu Hrvatska objavio je dulju pripovijest romantičarskog tona Lijepa Mare (1881.), dok je po raznim listovima objavljivao pripovijetke, priče, crtice i feljtone. Najčešće teme njegovih djela jesu gospodarske i društvene promjene, politika i nacionalnost, ljubavni zapleti te položaj naroda pod tuđinskom vlašću. Napisao je sljedeća djela: Creske pričice (1880.), Ljubav i korist (1881.), Na ogranku (1882.), Naše slike – Šjor Rošo (1886.), Čudak (1891.), Prevario cesara (1894.), Istarske crtice (1904)., Jelica nelomljena grana (1906.), Krv nije voda (1907.), Na udaru bure (1908.), Beg Mirko (1904.), te dva istarska romana Suvišna usta i Ljubav na prijevaru (1904.). Tentora često kritičari književnosti opisuju kao sljedbenika francuskog naturalista Émilea Zole, koji svijet i događaje oko sebe promatra i proučava te ih pokušava iznijeti na što objektivniji način.
Pogled na riječku Tvornicu papira i Trsat, sredina. 19. st., litografija
Književnik i pravnik Marijan Derenčin, rođen 1836. u Rijeci, u svojim je dramama daje satiričan pogleda na aktualno političko stanje. Bio je saborski zastupnik i prvi načelnik Trsata, te jedan od čelnika Narodne stranke, a zalagao se za Hrvatsku koja će u sklopu Austro-Ugarske Monarhije imati određen stupanj neovisnosti. Autor je brojnih pravnih knjiga, a u književnosti je ostavio trag satiričnim dramama (Loubet u Alžiru; Slijepčeva žena; Primadona; Tri braka; Ministerijalni savjetnik), dok se komedija Ladanjska opozicija smatra njegovom najuspješnijom dramom, a tematizira odnos sela i grada, politike i naroda, te se u njoj otvoreno upućuje kritika onodobnim političkim prilikama, posebice Stranci prava.
Hrvatski književnik i političar, često nazivan predvodnikom naturalizma u hrvatskoj književnosti i jedan od najplodnijih pisaca jest Eugen Kumičić (1850.-1904.). Rođen je u istarskom mjestu Brseč, a gimnazijalske je godine proveo u Rijeci. Osim po svojim djelima, zapamćen je i po tome što je bio izvrstan govornik, te je više put biran za saborskog zastupnika. Njegov spisateljski rad karakterizira bogata produkcija, te mu književni opus broji tridesetak djela raznih književnih vrsti; navodimo samo neke: Slučaj, novela (1879.), Olga i Lina, roman (1881.), Jelkin bosiljak, pripovijest (1881.), Primorci, roman (1882.), Začuđeni svatovi, roman (1883.), Ivan Turgenjev, esej (1883.), Gospođa Sabina, roman (1883.), Sirota, roman (1885.), Pod puškom, pripovijest (1886.), Teodora, roman (1889.), Otrovana srca, pripovijest (1890.), Sestre, drama (1890.), Obiteljska tajna, komedija (1890.), Tri mučenice, pripovijest (1890.), Urota zrinsko-frankopanska, povijesni roman (1893.), Poslovi, drama (1898.), Petar Zrinski, povijesna drama (1900.) i Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi, roman (1902.). Vrlo je rano prepoznat kao naturalist i socijalno osjetljiv pisac (kakvim ga je okarakterizirao Antun Gustav Matoš), ali i realist koji se oslanja na francuske uzore. Poneki književni teoretičari i kritičari njegov književni opus dijele na tri skupine: u prvu skupinu spadaju romani i pripovijetke (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Sirota i dr.) u kojima na pretežno romantičan način opisuje istarske ljude, u prvom redu ribare, pomorce i seljake; drugoj skupini pripadaju tzv. gradski romani (Olga i Lina, Gospođa Sabina) u kojima se naročito primjećuje utjecaj naturalizma, dok su u trećoj skupini povijesni romani (Urota Zrinsko-Frankopanska i Kraljica Lepa). Roman Olga i Lina donosi opis zagrebačkih salona i mondenih kupališta, svijet u kojem dobra i poštena Olga biva uvučena u intrige koje predvodi pokvarena i lažljiva Lina. Ovaj će roman biti upamćen kao prvi hrvatski naturalistički roman, napisan pod izravnim utjecajem francuskog naturalista Émilea Zole. Salonsku atmosferu i spletke u visokom zagrebačkom društvu Kumičić će ponovno opisivati u romanu Gospođa Sabina, u kojem glavna (anti)junakinja kroz svoj salon okuplja zagrebačku elitu i njome manipulira da bi ostvarila svoje ciljeve. U Začuđenim svatovima Kumičić se vraća istarskom okruženju, u koje smješta ljubavnu priču Antonija i Marije, uz neke podradnje. Roman također iznosi stav o piščevim nacionalnim osjećajima, jer su stranci u romanu uglavnom negativni likovi, dok su Hrvati svi odreda dobri, pri čemu je Kumičić istaknuo svoje stajališta o potrebi pobuđivanju hrvatskoga nacionalnog osjećaja. U svoja dva važan povijesna romana (Urota zrinsko-frankopanska, 1893. i Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi, 1902.) Kumičić se okreće temama iz slavne hrvatske povijesti, što će posebno doći do izražaja u oživljavanju mita o uroti Zrinskog i Frankopana. Tom će se tematikom Kumičić poslužiti da bi oslikao položaj Hrvatske u nemilosti uvijek nepoštenih i nepravednih stranih gospodara, čemu će opet izraziti svoje političke stavove koje je ionako iskazivao kao čelnik Čiste stranke prava.
Riječka luka na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. U prvom je planu brod Carpathia,
poznat po tome što je spasio putnike s potonulog Titanica.
U mjestu Kraj pokraj Lovrana je 1870. godine rođen Viktor Car Emin, hrvatski književnik i publicist koji se zalagao za preporoditeljske stavove u rodnoj mu Istri. Već je u mladosti javno iskazivao svoje protutalijanske stavove, što je rezultiralo i njegovim bijegom u Sušak. Nakon Drugoga svjetskog rata vratio se u Opatiju i tamo ostao do kraja života. Svoj politički angažman u suprotstavljanju talijanskim iredentistima i fašistima prenio je i u svoja djela pa u njima često ističe hrvatski identitet Istre, a teme su borbe hrvatskog naroda u Istri, Rijeci i Hrvatskom primorju za očuvanje nacionalne svijesti. Autor je trilogije: Pusto ognjište (1900.), Usahlo vrelo (1904.), Iza plime (1913.), te još niza drugih djela: romani i pripovijetke Starci (1917.), Pod sumnjom (1918.), Nove borbe (1926.), Između dva ognjišta (1930.), Presječeni puti (1938.), Vitez mora (1939.), Neznatni ljudi (1946.), drame: Zimsko sunce (1903.); Mrtva straža (izvedena 1923.); Vicencica (1934.), novele: Mali Učkarić, a povijesnom tematikom Car Emin će se pozabaviti u kronici Danuncijada, o dolasku talijanskog pjesnika Gabrielea D’Annunzija 1919. godine u Rijeku, gdje osniva Talijansko namjesništvo Kvarnera, koje će potrajati do prosinca 1920. Car Emin će u Danuncijadi, političkom romanu, D’Annunizija ismijati, zamjerajući mu talijansko prisvajanje hrvatske Rijeke. Njegova novela Mali od foguna (1927.) spada u red najbolje hrvatske novelistike, a donosi priče pomorca Gruma koji je bio primoran poći na more u potrazi za zaradom. Pomorci i pomorski život temeljne su preokupacije Car Eminova stvaralaštva, pa će u liku Gruma oslikati težak život pomoraca realistično tehnikom, a i drugim će se djelima baviti socijalnim položajem seljaka, pomoraca i radnika. Postigao je i uspjeh kao pisac za djecu i omladinu, a surađivao je s Rikardom Katalinićem Jeretovim.
Dana 17. studenoga 1886. u Rijeci se rodio jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca, buntovnik i ekscentrik, enfant terrible hrvatske književnosti, Janko Polić Kamov. Odrastajući u bogatoj obitelji kojoj je briga za obrazovanje (imali su iznimno bogatu kućnu knjižnicu) i liberalan stav prema životu bila na prvome mjestu, Janko je zarana razvio ljubav prema pisanoj riječi, a uskoro se okušava i u pisanju, i to objavljujući pjesme u kućnom listu Soko, koji je izrađivao s braćom Milutinom i Nikolom. U adolescentsko vrijeme javljaju se njegovi prvi sukobi s autoritetima: radi verbalnog napada na jednog učitelja, Janko biva isključen iz sušačke gimnazije i nastavlja školovanje u Senju. Kako je bio smješten u vrlo konzervativnom katoličkom internatu, u njemu se ponovno javlja pobuna pa nakon samo pet mjeseci ga i od tamo izbacuju. Definitivan kraj školovanja označava njegovo preseljenje u Zagreb, kamo je cijela obitelj pošla zbog financijskih problema u Rijeci. Tijekom sljedećih nekoliko godina Kamov putuje Hrvatskom i svijetom, posjećujući Veneciju, Rim, Firencu i ostale veće talijanske gradove, kao i Marseilles. Za sve to vrijeme predano piše, no tek pod pokroviteljstvom starijeg brata Vladimira uspijeva objaviti svoja djela. Odjednom će svjetlo dana ugledati čak četiri njegove knjige: dvije zbirke pjesama Psovka i Ištipana hartija i dvije »dramske studije«, Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, a u to doba Kamov ima samo 20 godina. U to doba je i svojem imenu pridodao posvojni pridjev Kamov, ovako to obrazlažući: »Glede imena Kamov – toliko na znanje. Kad se sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi – Sem i Jafet i pokrili golotinju. Pa kad se Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece rekao je: Blagoslovljen bio Sem i Jafet, i da je proklet bio Kam. Kamov za mene dakle znači program u imenu za literaturu.« Kraj svojeg života dočekao je u Barceloni gdje umire 1910. godine.
Opus Janka Polića Kamova može se razdijeliti na poeziju, prozu i dramu. Pjesničke zbirke Psovka (1905.) i Ištipana hartija (1907.) donose novi pjesnički diskurs, gotovo u potpunosti različit od književnog razdoblja moderne u kojem su nastale. U Psovci (napisanoj kad je imao samo 18 godina) Kamov slobodnim stihom iskazuje odbacivanje tradicije, osuđuje malograđanštinu, društvo, a veliča pobunu, slobodnu ljubav i kaos, kroz teme o boli, krvi, pobuni i erotici. Usto se izruguje i kršćanskim vrijednostima, prikazujući biblijske osobe poput Joba i Mojsija kao lažne proroke koji nose poruke tiranskog boga. Sebe ipak vidi kao nositelja važne poruke, onoga tko je ispred svog vremena. Na stilskoj razini Kamov piše slobodnim stihom, katkad vrlo dugim, a od stilskih figura prisutne su poredbe, hiperbole, dok metafore slaže kroz grotesku i apsurd. Njegovi su stihovi oblikom kaotični, rima ne postoji, mogu su stihovi nedovršeni, pa ga se ponekad smatra pretečom futurizma u hrvatskoj književnosti. U Ištipanoj hartiji u određenoj se mjeri vraća formalnim oblicima, stih je vezan, a kompozicija ustaljena pravilima soneta i tercine. Ipak, tematski i izrazom Kamov i ovdje izražava gorčinu i psovke uperene protiv optimizma i blagostanja kao iluzija u kojima se utapa njegov svijet. U novelama (obuhvaćenima u zbirku Knjiga lakrdija, izdanu 50 godina nakon piščeve smrti) donosi »psihološke karikature«, kako ih sam naziva, a kroz apsurd i paradoks ponovno progovara o kontroverznim temama poput spolnosti, homoseksualnosti, ludila i smrti, izruguje se društvenim vrijednostima i religioznosti. Kamovljeve drame nisu izvođene za njegova života, ali su prema svojim literarnim značajkama na samom vrhu dramskog stvaralaštva tog vremena. Neke od njegovih drama su: Tragedija mozgova (1906.), Na rođenoj grudi (1907.), Samostanske drame (1907.), Čovječanstvo (1908.) i Mamino srce (1910.), u kojima se dotiče obitelji kojoj do kraja ruši njezinu funkciju skrbnice: u Kamovljevoj literarnoj obitelji pije se, bludniči, vrše ubojstva, nasilje i incest. Napisao je samo jedan roman, Isušena kaljuža (1906./1907.), u kojem samo analitički proučava vlastitu psihu i podsvijest, u čemu se ispoljava njegov avangardni način razmišljanja kroz nihilizam i antagonizam, čime postaje začetnikom avangardnog pravca u hrvatskoj književnosti.
I Jankov brat Nikola Polić okušao se u književnom stvaralaštvu, iako mu je opus sasvim drugačiji od onog bratova: Nikola je autor feljtonskih zapisa i crtica. Kao književnik započeo je pisanjem poezije, ali je vrsnoću dosegao pišući o Rijeci u Primorskom novom listu. Ističući da mu je uzor najveći hrvatski feljtonist A. G. Matoš, osim o riječkoj sredini, okušao se i kao pisac crtica o Zagrebu, koje su objavljivane u Novostima. Godine 1991. njegovi su feljtoni u crtice objavljeni u knjizi Sabrana djela Nikole Polića.
U Vrbniku na Krku rođen je Mate (Matko) Dvorničić (1896.), hrvatski pjesnik, pripovjedač i publicist. 
Studirao je bogosloviju u Zagrebu, te pravo u različitim europskim metropolama: Grazu, Pragu i Berlinu. Godine 1923. počinje njegova spisateljska aktivnost, te objavljuje stihove, prozu, feljtone i kritičke tekstove, ali i radove političkih, pravnih, filozofskih, socioloških, psiholoških i jezikoslovnih tema. Najzapaženiji je kao pjesnik čakavskog narječja, iako je pisao i štokavicom, dok se tematski osvrće na zavičaj, socijalne i refleksivne teme, ponekad uz upotrebu sarkazma i humora. Njegova knjiga Lišće moga granja (1933.) sadrži poeziju, novele i crtice u kojima progovara o ljudima koji žive uz more i od mora.
U mjestu Sveti Jakov – Šiljevica (danas Jadranovo), rođen je 1884. hrvatski pjesnik Josip Baričević. Iako je za života objavio samo jedno djelo, Novele i portreti 1910., ono je važno za povijest hrvatske književnosti jer unosi pripovjedačke tehnike svojstvene avangardnoj poetici, pogotovo putem upotrebe groteske, a sve to u obliku kraćih proznih tekstova. Objavljivao je i kritike, feljtone i prijevode u raznim onovremenim časopisima.
Rikard Katalinić Jeretov, rođen u Vrboskom 1869., autor je zavidnog broja zbirki pjesama različite tematike. Živio je u Zadru, Opatiji, Zagrebu i Splitu, a jedan je od istaknutih narodnih preporoditelja u Istri. Pisao je i za mnoge onodobne časopise i listove (npr. Naša sloga, Smilje, Narodni list, Vijenac, Obzor, Suvremenik, Primorske novine, Omladina, Mladi Istranin, Jadranska straža, Zadarska revija), a pokrenuo je i uređivao književni list Lovor. U svojoj je poeziji prvotno bio okupiran ponajviše istarskim motivima i pobudničkim temama, pa je ponajviše zapamćen kao domoljubni pjesnik. Osjećajući razjedinjenost Hrvatske pod stranim gospodarima i uvidjevši potrebu za ujedinjenjem, Katalinić Jeretov pisao je poeziju koja oživljava nacionalni duh, hrvatske legende i povijesne ličnosti i kojom pokušava ojačati hrvatski identitet. Objavio je ove zbirke pjesama: Pozdrav istarskog Hrvata, 1891.; Mrtvoj majci, 1891.; Primorkinje, 1897.; Zadnje pjesme, 1901.; S moje lire, 1904.; Sa Jadrana, 1908. Također je i objavio i prozne uratke, najčešće u obliku crtica (Crtice iz Istre, 1896., Inje, 1902.), te knjigu proze Našim morem i našim krajem (1910.), a pod nadimkom barba Rike objavljivao je dječje pjesme i crtice, te bio omiljen kod malih čitača.
S otoka Krka iz mjesta Punat potječe Antun Bonifačić (1901. – 1986.), jedan od vodećih imena hrvatske emigrantske književnosti. Godine 1945. odlazi z Hrvatske i boravi u Italiji i Brazilu, da bi se na kraju skrasio u Chicagu, gdje i umire 1986. godine. Od desetak djela koja su izašla iz njegova pera, najbolje ostvarenje mu je poezija, u kojoj prevladavaju pejsažni motivi rodnoga mu Krka, a nakon odlaska u emigraciju stihovi poprimaju jaku domoljubnu notu. Okušao se i u pisanju romana (roman Krv majke zemlje iz 1935. tematizira naftu), pripovjedaka, eseja i kritika, no njegov je talent najjači upravo u stihovima.
Opatijski pjesnik, dramatičar i pripovjedač Drago Gervais (1904.–1957.) svoj je 
književni trag ostavio prvenstveno kao pjesnik čakavskog narječja. Prvu pjesmu objavljuje 1927. godine u časopisu Istarska riječ. Zbirku Čakavski stihovi (1929.) objavio je na poticaj prijatelja i suradnika Vladimira Nazora, kojom se odmah po njezinu izlasku nameće kao jedan od vodećih čakavski pjesnika. Gervaisova poezija u punini iskorištava bogate jezične mogućnosti čakavskog narječja, a tematski donosi prikaze malih primorskih mjesta i životopisne likove, uz veliku količinu humora i vedrine. Čakavski stihovi izlaze u više izdanja (1935. i 1940., 1949., 1951., 1955., 1964. i 1987.), a uz Ujevićeve, Nazorove i Ljubićeve čakavske stihove, označila je povratak čakavštine u hrvatsku književnost. Osim poeme Istarski kanat (1951.), te proznih djela Kozerije i humoreske (1957.) i knjige pripovijedaka Bez domovine (1996.), Gervais je napisao i komedije od kojih je najpoznatija Karolina Riječka (1952.), zatim lirska igra Duhi (1953.), te politička groteska Palmin list, Reakcionari (1949.), Brod je otplovio (1950.), Radi se o stanu (1951.), Čudo djevice Ivane (1954.), Pašta i fažol (1968.) te Ujak iz Amerike (1979.). Karolina Riječka posvećena je Karolini Belinić, lijepoj i mladoj Riječanki koja je 1813. godine spasila grad od bombardiranja engleske vojske tako što se s engleskim admiralom susrela “u četiri oka” na njegovom brodu. U praizvedbi su glumile najveće zvijezde onoga doba i predstava je doživjela velik uspjeh.
Radi njegova doprinosa afirmaciji pjesništva na čakavskom narječju njemu u čast utemeljena je 1961. i nagrada grada Rijeke za književna djela napisana na nekom od idioma čakavskog narječja, a u drugoj kategoriji dodjeljuje se za najbolje neobjavljeno djelo na hrvatskom jeziku.
U mjestu Lukovdolu kraj grada Vrbovskog rođen je 1913. godine hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. Iako vrlo plodan pisac, većina djela koja je napisao izdana su nakon njegove smrti. Već u gimnaziji počinje objavljivati pjesme u listovima za mlade, a koje sakuplja u zbirku Lirika, izdanu 1932. godine. Drugo djelo koje je objavio za života jest zbirka novela Dani gnjeva (1936.), u kojoj otkriva svoju brigu za »malenog čovjeka« koji je obespravljen i iskorištavan od strane velikih igrača koji za njega ne mare. Tu je Goran iskazao i svoje političke stavove socijalnog pisca i pristaše radićevske politike. Novele koje čine zbirku Dani gnjeva na senzibilan način opisuju one najsiromašnije i najniže slojeve društva, koje je vjera u bolje dane potpuno napustila, i koji žive pod teškom čizmom sistema koji prema njima nema milosti. Antologijske novele poput Sedam zvonara majke Marije i Mrak na svijetlim stazama u idiličnom seoskom ambijentu opisuju životne drame siromaha, koje Kovačić opisuje s mnogo sućuti i emocija, no bez sretnog završetka, čime se njegova proza može okarakterizirati kao društveno angažirana. Sličan tematsko-motivski okvir slijedit će i zbirka pjesama Ognji i rože (napisana 1942., objavljena 1945.), u kojoj Kovačić na rodnom idiomu (gorskokotarska kekavština, jedan od kajkavskih dijalekata) u vedrom i optimističnom tonu opisuje zavičaj, selo i svoje djetinjstvo, no kako se u zbirci javljaju i motivi nepravde i smrti, zavičajni pejzaž, kao mjesto sigurnosti i djetinje sreće, obavija slutnja tragičnosti. Koncem 1942. Goran se zajedno s Vladimirom Nazorom priključuje partizanima, a bliski susreti s vihorom rata potiču ga da napiše poemu koja se danas smatra vrhuncem njegova pjesničkog izričaja: poema Jama (napisana 1943.), napisana jampskim jedanaestercem i podijeljena u deset pjevanja. Ovaj antifašistički manifest pjeva o čovjeku koji je živ bačen u masovnu grobnicu, iz koje slijepim očima gleda svjetlost i tamu. Goranova jama postaje metafora za cijeli svijet, koji je pretvoren u masovni grob. Iako je protagonist na kraju spašen, tamni tonovi i jezoviti opisi raspadajućih tijela ostaju duboko ukorijenjeni u svijesti čitača. Dana 12. srpnja 1943. Gorana ubijaju četnici u blizini Foče, a mjesto njegova posljednjeg počinka do danas je nepoznato, baš kao što je to sam pjesnik proročki naslutio u svojoj pjesmi Moj grob.
Jedan od vrhunskih hrvatskih prozaista potiče s otoka Raba i njemu će se u svojim djelima često vraćati. Slobodan Novak rođen je Splitu 3. studenoga 1924. godine, no djetinjstvo je proveo na Rabu, na koji će se i vratiti u kasnim godinama. Iako u književnost ulazi pjesmama koje tematiziraju ratne strahote (Glasnice u oluji 1950.), većina njegova opusa koncentrirana je oko ambijenta ovog kvarnerskog otoka. Roman Izgubljeni zavičaj (1955.) evocira u četiri ciklusa slike iz djetinjstva koje su predstavljene kroz dva pogleda: onoga djetinjeg piščevog doživljaja i onog odraslog, koji te djetinje slike tumači iz drugog, vremenski odmaknutog položaja. Tako se pisac vraća slikama trganja grožđa, ribolova i pravljenja rakije koje je iskusio kao dijete, a koje sad, kao odrastao čovjek, pokušava povratiti u zbilju, što mu ne uspijeva – zato je roman i nazvan Izgubljeni zavičaj. Drugi Novakov roman, Mirisi, zlato i tamjan (1968.) jedno je od monumentalnih djela hrvatske književnosti. U njemu se više ne opisuje otočni prostor kao mjesto idile i sretnog djetinjstva, već kao zatvor za dvoje ljudi koji su u njemu zapeli njegujući staricu Madonu. Intelektualni um glavnog protagonista Malog, zatočen u otočnoj letargiji i repetitivnosti zadataka koji su mu povjereni, okreće se egzistencijalističkim promišljanjima samospoznaje i spoznaje života kroz opreku u fizičkom stanju bolesne Madone. Roman tehnikom solilokvija traži odgovorena temeljna egzistencijalna pitanja, raspravlja o otuđenju čovjeka, o smislu života i rastrganosti postojanja. U kratkom romanu Izvanbrodski dnevnik (1977.) Novak ponovno otok smješta u središte svog interesa, pa je sam roman podijeljen na tri posebne cjeline: Otok – Kopno – Otok, koje opisuju pripovjedačeva putovanja.
