Vladimir Vidrić pjesnik je impresionističke, gotovo slikarske orijentacije, čiji je život obilježila njegova tragična sudbina, a čiji se neveliki lirski opus smatra za jedno od najboljih ostvarenja hrvatske moderne.
Rođen je u imućnoj odvjetničkoj obitelji, a otac mu Lovro Vidrič bio je Slovenac. Maturirao je 1892. u Zagrebu, te iste godine otišao u Prag, gdje će do 1893. godine studirati pravo. Studij nastavlja u Zagrebu, koji napušta 1895. godine, nakon što je, kao nositelj studentske zastave, odnosno predvodnik prosvjeda održanog povodom dolaska Franje I. Josipa (16. 10. 1895), bio osuđen na četiri mjeseca zatvora. Zatim odlazi u Graz i Beč, gdje je diplomirao, te 1903. godine doktorirao pravo. Nakon što je odbio ponuđenu katedru rimskog prava, vratio se u Zagreb, gdje se neko vrijeme bavio odvjetništvom. Od tada se aktivno bavio književnošću, dok se usprkos očekivanjima nikada nije u potpunosti politički angažirao. Prvi znakovi Vidrićeve psihičke bolesti, od koje će i umrijeti, javljaju se već u vrijeme njegovog boravka u Beču. Umro je vrlo mlad u psihijatrijskoj bolnici u Stenjevcu pokraj Zagreba.
Iako je kao gimnazijalac u učeničkom listu Lovor objavio svoje stihove, Vidrićevim predstavljanjem književnoj publici obično se smatra objavljivanje pjesme Boni mores (Vienac, 1896). Za života je objavio, u vlastitoj nakladi, jednu zbirku pjesama (Pjesme, 1907) sastavljenu od pjesama objavljenih po brojnim časopisima (Vienac, Mladost, Savremenik i dr.). Riječ je o zbirci koja sadrži glavninu Vidrićevih pjesama, kojih je ukupno samo četrdesetak.
Broj Vidrićevih stihova, kao i njegova rukopisna ostavština, opovrgavaju svojevrsnu legendu prema kojoj je Vidrić svoje pjesme sastavljao s izuzetnom lakoćom, improvizirajući u trenutcima zanosa. Riječ je o lirici neopterećenoj formom i sadržajem, čiji je osnovni naglasak na impresiji, te na skrivenosti lirskog subjekta nerijetko uklopljenog u historijski i mitski svijet pjesme. Njegova slikarski, likovno intonirana lirika varira raznovrsne motive, među kojima prevladavaju pejzaži, te motivi preuzeti iz biblijske i antičke tradicije.
Kao izraziti modernist Vidrić je u svoj lirici spajao gotovo nespojivo, ljubav i smrt, radost i patnju i sl., tvoreći pjesnički opus koji se smatra vrhuncem tog razdoblja.
Tekst prema:
- Vladimir Vidrić: Sabrane pjesme, ur. Dragutin Tadijanović, JAZU, Zagreb, 1969.
