Praizvedba i uspjeh Tucićeve naturalističke jednočinke Povratak 1898. godine najava je novog razdoblja u hrvatskoj drami i vrhunac modernog hrvatskog kazališta, koje raskida s tradicijom i strogim formama 19. stoljeća, te uvodi subjektivnost i individualizam u stvaralaštvu, liberalne ideje i kozmopolitizam.
Školovao se u Virovitici i Požegi, ali nije završio gimnaziju. Želio je postati kipar. Godine 1895. u Zagrebu postaje glumac, debitirajući u Sardouovoj Madame Sans-Gene. Nakon tog iskustva počinje i pisati za kazalište, te već prvom svojom dramom Povratak (1898) doživljava uspjeh. Od 1902. do 1909. boravi u Sofiji, gdje postaje ravnatelj bugarskog carskog kazališta. 1909-1910. intendant je kazališta u Osijeku, 1911. i 1912. dramaturg u Zagrebu. Razočaran slabim prijemom svojih kasnijih drama, 1913. emigrira u Pariz, pred prvi svjetski rat odlazi u London, da bi nakon rata otišao u New York i tamo ostao do smrti, bez kontakata s hrvatskim književnim životom. Za života u Americi pisao je publicistiku na engleskom jeziku.
U hrvatskoj modernoj, u sukobu mladih i starih, glavni je predstavnik mladih među dramatičarima, zajedno s Milutinom Cihlarem Nehajevim i Milivojem Dežmanom. Njegov najveći kazališni uspjeh i najcjenjeniji tekst je prva drama Povratak, “paradigmatski tekst našeg kazališnog verizma ili naturalizma” (Senker) i vrhunac hrvatskog modernog teatra. Radnja Povratka smještena je u sumornu seosku kolibu u Tucićevoj rodnoj Slavoniji. Sažetim izrazom i zgusnutom radnjom, u erotiziranoj atmosferi, naturalistički su obrađeni motivi brakolomstva i ubojstva, ali se dotiče i socijalnih motiva, odnosa sela i industrijskog grada, te problema bijede.
Nakon toga igrane su mu drame Truli dom (1898), Svršetak (1899) i Bura (1901), a poslije povratka iz Sofije trilogija Kroz život (1911) i drame U carstvu sanja (1912), Golgota (1913), Kozaci (1913), napisana prema istoimenoj Tolstojevoj pripovijetki, te Osloboditelji (1914), drama na temu balkanskog rata, koja je bila zabranjivana. Među kasnijim dramama ističe se Golgota, simbolistička drama koja ponovo uvodi biblijske teme u hrvatsku književnost. Uz očit utjecaj Hauptmanna, u svim njegovim djelima prisutan je Tolstojev humanizam.
Njegov prozni opus čini zapažena zbirka pripovijedaka Knjiga života (1900), koju je napisao zajedno s Mihovilom Nikolićem, i zbirka Pod bičem (1911), koja sadrži pripovijetke i drame s temom slavonskog sela.
Tekst prema:
- Srđan Tucić, Milan Ogrizović, Andrija Milčinović, P. Petrović Pecija: Izabrana djela, prir. Branko Hećimović, Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 72, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, 1969.
