Selma Ottilia Lovisa Lagerlöf (1858.-1940.) proslavljena je švedska spisateljica. Djetinjstvo i veliki dio mladenaštva provela je na velikom obiteljskom gospodarstvu usred predivne prirode, po imenu Mårbacka, na sjeveru Švedske u pokrajini Värmland. Kasnije, kad je Mårbacka bila prodana i ostavljena propadanju, otkupila je rodno imanje i ponovno ga uredila da može živjeti u kući svojih predaka. Danas je tamo muzej posvećen njezinome liku i djelu, kao i vremenu u kojemu je živjela. Selma Lagerlöf rođena je s ozljedom kuka, tako da joj je jedna noga ostala nešto kraća negoli druga. Zbog toga nije mogla trčati uokolo po imanju kao njena braća (imala ih je petero!), pa je dosta vremena provodila s vrlo osebujnom bakom, koja je bila vrsna pripovjedačica priča i legendi. To je kraj pun šuma, voda i livada, koje predstavljaju savršeno stanište za mnogobrojna fantastična bića iz švedskih i nordijskih priča: vile, čarobnjake, patuljke, divove, trolove, tomte i druge… Slušajući sjajne pripovjedačice – baku, majku, tete i druge osobe iz svoje velike obitelji, shvatila je da bi ove priče trebalo dostojno umjetnički uobličiti i zapisati. Tome je jednim dijelom posvetila svoj život. Zimi je u Švedskoj posebno dobro vrijeme za pričanje priča jer je dan vrlo kratak, a noći su uz čudesna bića tajanstvenije.
Selma je njegovala stil u kojemu stranice vrve neobičnim događajima, tajanstvenim atmosferama, neobjašnjivim znakovima – kao što su to njene legende. Smatrala je da je čitav ljudski život upravo takav. Stoga se spisateljskim stilom suprotstavila struji realističnih i naturalističnih pisaca, svojih švedskih suvremenika, primjerice Augustu Strindbergu. Poput Astrid Lidgren (autorice knjiga o Pipi Dugoj Čarapi) i Ivane Brlić-Mažuranić, pisala je svoja djela i za djecu i za odrasle, svima koji su ih htjeli čitati. Kad je odrasla, a nakon osnovnog školovanja kod mjesnoga svećenika, otputovala je u Stockholm, u školu za učiteljice. Nakon vrlo uspješnog školovanja, odselila se u Landskronu, na jug Švedske, i tamo punih deset godina podučavala djecu.
Javila se na jedan književni natječaj s nekoliko poglavlja romana koji je nazvala prema glavnome liku, Gösti Berlingu. Dobila je glavnu nagradu i roman je tiskan čim ga je završila. Prema njemu je kasnije snimljena i uspješna televizijska serija. Tako je započelo njezino književno priznanje. Nakon toga je dobila stipendiju od švedskoga kralja, koju je utrošila na putovanja u daleke zemlje. Ta su joj iskustva donijela mnogo zanimljivih priča koje je pisala i objavljivala, a neke su objavljene i kao zbirke i romani (roman Jeruzalem). Uz pomoć novca koji je zaradila pišući (knjige su joj objavljivane na stranim jezicima) i novčane pomoći imućnih prijatelja koji su duboko poštovali njezin talent, ostavila je posao učiteljice i posvetila se spisateljskom radu. Bila je prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, 1909. godine, kao i prva žena koja je postala članica Švedske akademije.
Većinu pripovijedaka i romana Selma je pisala za odrasle (Levenšeldski prsten, Charlotte Löwensköld, Anna Swärd). Napisala je niz vrlo zanimljivih i uzbudljivih legendi za odrasle i djecu koje pričaju o Isusovom životu, o sveticama i svecima, božićnim ružama, o sedam smrtnih grijeha itd. Sve te priče čula je od drugih i onda ih mijenjala i uobličavala onako kako joj je govorio njen smisao za dobru priču i zanimljivo pripovijedanje. Nisu sve objavljene u jednoj knjizi, već u različitim izdanjima. Početkom dvadesetoga stoljeća ponuđeno joj je da napiše udžbenik iz geografije koji će djeci biti zanimljiv i upoznat će ih sa njihovom zemljom Švedskom. Selma se prihvatila toga posla i napisala je nezaboravnu priču o dječaku Nilsu Holgerssonu koji je, smanjen na veličinu patuljka, putovao na leđima gusana preko cijele Švedske (Čudesno putovanje Nilsa Holgerssona kroz Švedsku, I. dio 1906., II. dio 1907.). Doživio je mnoge pustolovine u zraku i na zemlji. Knjiga od prosvjetnih vlasti nije bila prihvaćena s velikim oduševljenjem, jer je procijenjeno da je to više sjajna priča negoli udžbenik, ali od tada do danas postala je to jedna od najslavnijih švedskih knjiga uopće, uz knjige Astrid Lindgren o Pipi Dugoj Čarapi.
Mnogi zanimljivi detalji iz života ove spisateljice govore o kakvom je čovjeku riječ. U vrijeme početka Drugog svjetskog rata poslala je u Finsku svoju zlatnu medalju koju je dobila uz Nobelovu nagradu i drugu zlatninu, da je Finci pretope i lakše sakupe sredstva za obranu od nepravednog napada Sovjetskog saveza. Zauzela se kod švedskoga kralja da Švedska pruži zaštitu njemačkoj spisateljici židovskog porijekla Nelly Sachs, pa je ova s obitelji posljednjim zrakoplovom koji je odletio iz Njemačke za Švedsku spašena od nacista. Na novčanici od 20 švedskih kruna lik je Selme Lagerlöf, uz gusana na kojemu leti maleni Nils.
Većina njenih knjiga je ekranizirana, posredstvom Švedskog instituta za film i ka-zalište. Već 1919. ta je institucija dobila prava na snimanje filmova na osnovu njezinih djela: dvadesete godine 20. stoljeća su tzv. »zlatno doba« švedskog filma. Proslavljeni redatelj Victor Sjöström prikazao je seoski život u Švedskoj uz pomoć njenih priča, prikazujući kamerom tradicionalna sela i švedske krajolike. Tako su nastali izvrsni nijemi filmovi. Drugi slavni švedski filmski autor Mauritz Stiller 1924. ekranizirao je njezin roman Gösta Berlings saga, gdje se po prvi put u jednoj od važnijih uloga pojavila Greta Garbo, koja je nakon ovog filma zajedno sa Stillerom otišla u Ameriku i postala velika filmska zvijezda. Prema romanu Selme Lagerlöf s naslovom Jeruzalem također je nastao film, a jedna ulica u tom gradu, svetom za mnoge vjere, nosi njezino ime.
dr. sc. Diana Zalar
