Vergilije je jedan od najznačajnijih starorimskih pjesnika klasičnog razdoblja, slavan već za života. Uz Horacija i Ovidija jedan je od tri kanonska pjesnika latinske književnosti. Njegova Eneida, rimiski nacionalni ep, jedno je od najutjecajnijih i najčitanijih klasičnih djela.
Publije Vergilije Maron (lat. Publius Vergilius Maro; u starijim hrvatskim tekstovima naziva ga se i Vergil ili Virgil) rođen je u selu Andes blizini grada Mantove u sjevernoj Italiji, gdje mu je otac imao veleposjed. Bogati otac omogućio je Vergiliju odlično obrazovanje, pa je polazio škole u Cremoni, Milanu, Rimu i Napulju. Nakon što je neko vrijeme izučavao retoriku (govorništvo) i pravo, Vergilije pod utjecajem filozofa Sirona svoje interese okreće prema epikurejskoj materijalističkoj filozofiji, te pjesništvu; ovo drugo najviše zbog utjecaja neoteričkog kruga i glasovitog pjesnika Katula. Nekoliko manjih djela koja se pripisuju Vergiliju iz toga razdoblja sakupljeno je pod naslovom Appendix Vergiliana, ali njihovo autorstvo nije pouzdano.
Po završetku školovanja vraća se u rodni kraj, gdje se brine o imanju i proučava grčke pjesnike i filozofe. Tamo, oko 42. godine pr. Kr, počinje pisati prvo svoje veliko djelo Ekloge ili Bukolike, zbirku od deset pastirskih pjesama sastavljenih u heksametru, po uzoru na svog omiljenog helenističkog pjesnika Teokrita. Tema Ekloga je pastoralna idila, a Vergilije se drži okvira tog žanra, čiji je utemeljitelj. Osobitu je recepciju i tumačenja izazvala četvrta, tzv. “Mesijanska bukolika”, u kojoj Vergilije naviješta povratak zlatnog doba koje će svijetu donijeti novorođeno muško dijete, a koja se u srednjem vijeku smatrala proročanstvom o Kristovom rođenju. Ovim je djelom Vergilije utemeljitelj duge tradicije pastoralne poezije i opjevavanja arkadijske idile u zapadnoj književnosti.
Zbog nemira i građanskog rata Vergilijeva obitelj ostaje bez svog posjeda, jer su ih otjerali Oktavijanovi ratni veterani, i on 41. godine pr. Kr. sa skupinom stanovnika okolice Mantove čija je sudbina bila ista odlazi u Rim od Oktavijana (budućeg cara Augusta) tražiti pravdu. Na tu nasilnu otimačinu Verglije se osvrće u prvoj i devetoj eklogi, gdje prosvjeduje protiv nasilništva.
U Rimu Vergilije postaje članom glasovitog književnog kruga oko bogatog podupiratelja pjesništva Gaja Cilnija Mecenata (iz čijega imena dolazi naziv mecena). Mecenat ga uvodi na dvor cara Augusta. Postaje i blizak prijatelj drugog slavnog klasičnog lirskog pjesnika i satiričara Horacija (65-27. pr. Kr), koji ga često spominje u svojim pjesmama.
Između 37. i 30. godine pr. Kr. Vergilije piše drugo svoje slavno djelo, didaktički ep Georgike, također spjevan u heksametru. Nastanak Georgika potaknut je, prema tradiciji na zagovor Mecenata kojemu je i posvećen, pustošenjima i gospodarskim zaostajanjem Italije nakon dugotrajnih građanskih ratova koji su počeli još nakon Cezarovog ubojstva 44. godine pr. Kr. Georgike se bave poljoprivredom: prva knjiga sadrži upute za ratarstvo, druga za voćarstvo, treća za stočarstvo, a četvrta za pčelarstvo. Nastavljaju se na tradiciju didaktičkih epova koja počinje još sa starogrčkim pjesnikom Hesiodom (8-7. st. pr. Kr.) i njegovim spjevom Poslovi i dani, te su imale ogroman utjecaj na kasniju tradiciju didaktičkog pjesništva.
Nakon Georgika, Vergilije deset godina, sve do smrti, radi na junačkom epu Eneida, kojega je od njega naručio sam car August, želeći na taj način poticati tradicionalne rimske vrijednosti i junaštvo. August je izuzetno cijenio Vergilija te mu osigurao udoban život. Vergilije je zadnjih desetak godina života živio povučeno na imanju u blizini Napulja. Svoj spjev nije uspio dovršiti. Posljednja Vergilijeva želja bila je da se zbog toga rukopis Eneide spali, jer je nedovršen i nedotjeran, ali je to spriječio car August, te djelo po rukopisu objavio gotovo bez izmjena.
Eneida je rimski nacionalni ep i smatra jednim od najvažnijih spjevova u povijesti književnosti. Snažno se oslanja na Homerove epove Ilijadu i Odiseju. Tema su joj lutanja i ratovanja Eneje, jednog od rijetkih preživjelih Trojanaca, kojega se u klasično doba smatralo praocem Rimljana.
19. godine prije Krista Vergilije je putovao u Grčku, želeći bolje upoznati izvore i lokacije prije nego što dovrši Eneidu. Nakon što se u Ateni susreo s carem Augustom, na povratku u Rim obolijeva, te umire u luci Brundisiumu (Brindiziju). Sačuvana je i Vergilijeva grobnica, nekoliko kilometara sjeverno od Napulja, sa uklesanim natpisom koji opisuje okolnosti njegove smrti, te pjesnikovim stihovima “Mantua me genuit, Calabri rapuere, tenet nunc Parthenope. Cecini pascua, rura, duces.” (Mantova me rodila, Kalabrija me otela, sad sam u Napulju. Pjevao sam o pašnjacima, njivama, vođama.) To je mjesto je bilo popularno odredište hodočasnicima, kako u rimsko doba kao i kasnije, jer su se Vergiliju pripisivale magične sposobnosti i postao je predmetom obožavanja poput heroja.
Još u vrijeme autorovog života, te nakon Vergilijeve smrti, njegova su tri glavna djela bila izuzetno cijenjena i čitana, koristila su se u školama, te su s njima bili dobro upoznati svi obrazovaniji Rimljani. Vergilija kao uzor uzimaju gotovo svi slavni rimski pjesnici poput Ovidija, Lukana i Stacija. Njegova se pjesnička slava nastavlja i u srednjem vijeku, osobito zbog “mesijanske” četvrte ekloge koju se shvaćalo kao najavu Kristovog rođenja, te su se pjesniku pripisivale mistične proročanske sposobnosti. Kroz cijeli Srednji vijek Eneida je najčitanije klasično latinsko djelo. Njegov veliki sljedbenik i poštovatelj je Dante: Vergilije je Danteov vodič u paklu i čistilištu u Božanstvenoj komediji.
