Oscar Wilde (punim imenom Oscar Fingall O’Flahertie Wills Wilde) irski je književnik, poglavito bajkopisac, dramatičar, pjesnik. Napisao je i više pripovjedaka, eseja, te jedan fantastični roman (Slika Doriana Graya). Rođen je u Dublinu 1854. godine, u imućnoj obitelji. Studirao je u Oxfordu, a tada počinje i objavljivati pjesme. Ubrzo su postale zapažene u književnom svijetu, te se nastanio u Londonu i nastavio pisati. Putovao je Europom i Amerikom, a u Parizu je upoznao slikare i književnike s kraja 19. stoljeća, s kojima je vodio razgovore o smislu i ciljevima umjetnosti, te stilovima i teškoćama pisanja. Bio je predstavnik umjetnika koji su smatrali da je umjetnost toliko samostalan fenomen da ne postoji ni zbog čega na svijetu osim zbog sebe same (larpurlartizam). Ona je na svoj način stvarateljica svijeta. Bio je nekoliko godina urednik časopisa Women’s World. U osamdesetim godinama 19. stoljeća počinje njegov književni uspon, kad objavljuje knjigu bajki Sretni princ i druge priče (1888.), a nekoliko godina kasnije i drugu, s naslovom Kuća šipaka (1891.) Najprije ih je počeo pisati za zabavu tijekom studiranja, a kasnije ih je nastavio dotjerivati za svoje sinove. U svom konačnom obliku su zapravo namijenjene nešto odraslijoj djeci i odraslima.
Kad se Wilde rodio u Irskoj, Andersen je u Danskoj već dvadesetak godina objavljivao bajke, crtice i priče, i bio je već vrlo poznat i prevođen. Do tada je bajka već imala svoje sjajne sljedbenike i u drugim piscima, primjerice ruskome piscu Puškinu kojemu je njegova stara dadilja pričala narodne bajke, a on ih je uobličavao u prekrasne priče u stihovima. Wildeove bajke su, poput Andersenovih, vrlo slojevite, a danskog kralja bajki vrlo je poštovao. Kad usporedimo Wildeove i Andersenove bajke, zamijetit ćemo kako se i u Wildea često nalazi tema prezrene i zanemarene ljubavi malenog i neuglednog bića prema nekome tko ima moć, bogatstvo ili vlast – ali ne i osjećajnost. Obojica govore i o neosjetljivosti ljudi prema onima koji doživljavaju i trpe nepravde. Obojica vole dugačke i bogate opise kojima postižu izvanvremensku atmosferu, a fantastika izvire nerijetko iz snova ili zanosnih maštarija na javi. Kraj bajki često je nesretan, napisane su probranim riječima i bogate pojmovima iz književnosti i uopće umjetnosti. Likovi mogu biti neugledne životinje, biljke ili stvari, pa čak i igračke. U bajci Sretni princ Wilde odaje počast Andersenu tako što princ šalje lastavića da u ruke male promrzle djevojčice sa šibicama spusti dragi kamen safir, prinčevo oko, a u bajci Ribar i njegova Duša Wilde daje jednu od glavnih uloga Maloj Sireni, odnosno slavuju u bajci Slavuj i ruža. Poznato je da su to likovi kojima je vječni život udahnuo već Hans Christian Andersen. Međutim, Wildeove bajke ovim likovima daju ili epizodnu ulogu (djevojčica), ili fatalnu kad je riječ o nekom drugom liku (Mala Sirena i ribar), ili toliko nesretnu da žrtva ostaje besmislena (slavuj). Stoga je teško ne naslutiti neku nevolju i tugu u piscu ovih bajki. No, pogledajmo o čemu govore. O Sretnom princu napisana je posebna bilješka, stoga ćemo se usredotočiti na neke druge Wildeove bajke. Infantkinjin rođendan nadahnut je najvjerojatnije slavnom slikom španjolskoga slikara Diega Velazqueza Male dvorske dame (Infantkinje) iz 1656. Za dvanaesti rođendan španjolske prestolonasljednice, njezin otac se potrudio prirediti joj rođendan prepun iznenađenja, a najveće bi trebalo biti ples nakaznog patuljka kojega su njegovi podanici pronašli u šumi. Sam otac ne pojavljuje se na rođendanu svoje kćeri jer tuguje za njenom majkom, i sva iznenađenja i veseli nastupi raznih gostiju na dvoru ne mogu pobuditi pravu radost u srcu male slavljenice. Kad patuljak shvati da mu se smiju i ponovno traže njegovu točku zato što je tako ružan, a ne zato što ih zanima njegov ples, srce mu prepukne od žalosti. Nije čudno kad na kraju priče malena infantkinja samo naredi: Neka odsada oni koji dođu igrati se sa mnom nemaju srce.
U bajci Slavuj i ruža mali slavuj pomaže zaljubljenom studentu stvoriti crvenu ružu za njegovu ljubljenu. Pritom umire, jer crvena boja ruže nastala je od krvi iz njegova srca. Međutim, djevojka odbija studenta, jer su joj draži dragulji komornikova nećaka, i ruža završava u blatu na cesti. Već u početku priče daje se naslutiti da kraj neće biti sretan, jer student uopće ne razumije što mu pjeva slavuj, niti je svjestan njegove uzaludne žrtve. Ono što često prihvaćamo kao dar, nastalo je velikim odricanjem i trudom onoga koji daruje. Mislimo na to kad nas darivaju, poručuje Wilde.
Sebični div je bajka možda najbliža djeci, jer upravo zahvaljujući njima div je promijenio svoje ponašanje i svoj život. U divovom vrtu vladaju studen, zima i mraz, tuča i sjeverni vjetar. Godišnja doba se ne izmjenjuju, sve dok div ne dopusti djeci da uđu u njegov vrt i u njemu se igraju. Ono što činite najmanjima kao da ste učinili meni, već davno je poručio Isus Krist. I njega Wilde stavlja u ovu bajku, kao malenog uplakanog dječaka kojemu div pomaže da se popne na stablo, i za tu gestu zaslužuje rajski mir. Oscar Wilde bio je vrlo duhovit čovjek, poznat po spretnim i zanimljivim odgovorima i doskočicama u razgovoru sa suvremenicima. U ovoj bajci odsijeva ta njegova duhovitost, naročito kad govori o tome kako je div otišao u posjet prijatelju, Cornwalskom ljudožderu: Kad je sedam godina prošlo, rekao je sve što je imao, jer on nije od velikih razgovora, i odlučio se vratiti u svoj dvorac.
I u drugim bajkama zaokupljen je ljepotom duha, mogućnošću da se zli izmijene i postanu bolji.
Napisao je roman Slika Doriana Graya (1890.) u kojemu slika stari umjesto Doriana, i pokazuje njegove grijehe i poroke, dok je on neprestano lijep i mlad, sve dok u nastupu očajanja glavni lik ne uništi i sliku i sebe.
Usporedo s uspjehom njegovih bajki i priča, izvođena su na scenama kazališta u Engleskoj Wildeova dramska djela Lepeza lady Windermere (1892.), Idealni muž i Važno je biti Earnest (1895.) Nakon toga, prema tadašnjim engleskim zakonima, osuđen je na dvije godine zatvora zbog veze s lordom Alfredom Douglasom, nakon čega je Wildeova karijera počela zamirati. Po izlasku iz zatvora emigrirao je u Francusku i objavio Baladu o tamnici u Readingu (1898.), u kojoj je otvorio mnoga pitanja o nečovječnosti prilika u tamnicama, doživotnoj i smrtnoj kazni. Oscar Wilde umro je u Parizu 1900. godine.
Djelo Slika Doriana Graya ekranizirano je u više navrata. Jedan od najslavnijih filmova je crno-bijeli u režiji Alberta Lewina (1945.). Komediju Važno je biti Ernest u novije vrijeme u film je pretočio redatelj Oliver Parker (2002.), a Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu imalo ju je na repertoaru 2007. godine u režiji Tomislava Pavkovića. Predstava je inače prvi puta izvedena u Londonu 1895. godine, a svoju prvu hrvatsku izvedbu doživjela je 1910. godine u Zagrebu, dok ju je Mario Kovač 2017. g. režirao u karlovačkom Gradskom kazalištu Zorin dom tako da se radnja događa u Karlovcu i Generalskom Stolu.
dr. sc. Diana Zalar
