Miguel de Cervantes (1547.-1616.) španjolski pisac koji se smatra jednim od najvećih ako ne i najvećim autorom španjolske, pa i svjetske književnosti. Njegov je utjecaj na današnji španjolski jezik tolik da ga se ponekad naziva i la lengua de Cervantes – Cervantesov jezik – a njegovo najslavnije djelo, Don Quijote, bez iznimke se nalazi na svim popisima najvećih i najvažnijih djela svjetske književnosti. Godine 2002., u anketi koju je organizirao norveški Nobelov institut, stotinjak najboljih pisaca iz čak 54 različite zemlje proglasilo ga je »najboljom knjigom svih vremena«.
Miguel Cervantes rodio se kao Miguel Cervantes y Cortinas, kao sin brijača i liječnika (ova dva zanimanja u njegovo su doba često bila spojena) i kćeri propalog plemića. O njegovom djetinjstvu znamo vrlo malo, tek da je pohađao jezuitsku školu u Madridu. Obitelj mu se izgleda često selila i zapadala u dugove. Možda zbog toga, a možda i iz nekog drugog razloga (spominje se dvoboj u kojem je ranio svoga protivnika), mladi Cervantes otišao je iz Španjolske u Italiju, a 1570. godine prijavio se u mornaricu u Napulju, koji je tada bio pod španjolskom vlašću. Postao je član mornaričkog pješaštva – danas bismo rekli marinac – te sudjelovao u nekoliko važnih bitaka protiv Otomanskog carstva. U velikoj pomorskoj bitci kod Lepanta 1571. godine izgubio je lijevu ruku.
Godine 1575. zarobljen je zajedno s ostatkom posade svoga broda i odveden u Alžir. Tamo je proveo pet godina kao rob – iskustvo koje će mu trajno ostati u sjećanju i nadahnuti ga za više radova, između ostaloga i jednu od usputnih priča koje se pojavljuju u romanu Don Quijote. Nakon četiri bezuspješna pokušaja bijega, slobodu je konačno pronašao 1580. godine, zahvaljujući otkupnini koju je platila njegova obitelj. Cervantes se vratio u Španjolsku i nastavio raditi za mornaricu, no ovog puta kao kupoprodajni agent. Godine 1584. oženio se Catalinom de Salazar y Palacios, čiji je ujak, Alonso de Quesada y Salazar, navodno bio i prvo nadahnuće za lik don Quijotea. Bilo kako bilo, brak mu je očito pružio inspiraciju: 1585. godine objavio je svoje prvo veliko djelo, pastoralu La Galatea, a nekoliko kazališta prihvatilo mu je djela za izvođenje na pozornici, koja su danas, nažalost, izgubljena. Ni Galatea ni kazališni komadi nisu doživjeli bogzna kakav uspjeh. Napisao je još nekoliko djela u stihovima, no ubrzo je shvatio da nije nadaren za pjesnika.
Kako su mu pokušaji zarađivanja za život pisanjem propali, vratio se poslovanju s mornaricom. No, kad je 1597. godine bankar kojem je povjerio kraljevski novac bankrotirao, Cervantes je na nekoliko mjeseci završio u zatvoru u Sevilli: u tom je razdoblju, po vlastitim riječima, prvi put smislio lik don Quijotea i počeo skicirati ono što će postati njegov najpoznatiji roman. Kako je sam rekao, želja mu je bila da čitateljima pruži sliku stvarnog svijeta i ponašanja, te da se izrazi jasnim i čistim jezikom. U to vrijeme, naime, »ozbiljna« književnost pisala se gotovo isključivo u stihovima, a prozna su djela uglavnom bila takozvane »romanse«, priče o vitezovima iz davne prošlosti koje su često uključivale nadnaravne događaje, zmajeve i slično. Iako vrlo popularni, ti su romani uglavnom bili prezreni kao jeftina, danas bismo rekli »šund« literatura, a zbog svoga senzacionalističkog sadržaja ponekad su optuživani i da kvare mladež, baš kao što se danas za nasilje ponekad optužuje filmove ili video-igrice.
Nakon što su optužbe odbačene, Cervantes je pronašao novi izvor prihoda u skupljanju poreza: po svemu sudeći, bio je vrlo spretan s brojkama, te je radio i u bankarstvu. No, ništa od toga nije mu pružalo financijsku sigurnost: prošao je kroz osobni bankrot, a još je jednom, 1602. godine, opet završio u zatvoru, također pod optužbom za pronevjeru. Ostao je tako siromašan sve do 1605. godine, kad je izašao prvi dio Don Quijotea.
Reakcija publike bila je oduševljena: Cervantesov »jasan i jednostavan« jezik pogodio je potrebe svoga vremena, dok je dobroćudnim humorom ublažen realizam omogućio uživanje u priči čak i onima koji su inače bili ljubitelji viteških romana koje je kritizirao. Oduševljenje publike bilo je toliko da je neki nepoznati autor napisao nastavak priče, objavljen 1614. Kako u to vrijeme nisu postojali zakoni koji bi štitili prava autora, jedino što je Cervantes mogao učiniti bilo je da i sam napiše »pravi« drugi nastavak, što je i učinio.
Dok je u prvom dijelu prevladavao humor situacije, drugi dio općenito se smatra dubljim po karakterizaciji i istančanijim po stilu; ipak, popularnost prvoga, s nezaboravnim slikama jurišanja na vjetrenjače, nikad nije nadmašena. Upravo taj uspjeh potaknuo je Cervantesa na daljnje pisanje, te je tako 1613. godine izdao zbirku Uzorite novele, nedugo zatim Osam komedija i osam novih interludija, te Pothvate Persila i Sigismunde, pustolovno-fantastični roman koji je dovršio neposredno prije smrti.
Tek potkraj života, od 1610. do 1616., pronašao je mecenu koji mu je plaćao neku vrst mirovine, što mu je omogućilo da se u potpunosti posveti pisanju. Umro je od dijabetesa, u Madridu, gdje je i pokopan.
Cervantesova djela, a osobito Don Quijote, ostavili su neizbrisiv trag na španjolskoj, europskoj, pa i svjetskoj književnosti, ali su utjecali i na mnoge druge umjetnike. Poznato je tako da su brojni likovni umjetnici slikali portrete Cervantesovog viteza i njegova štitonoše, a najslavniji među njima vjerojatno je Pablo Picasso. Glasovite su i ilustracije francuskog slikara i grafičara Gustavea Doréa iz 1863. godine. Uz brojne filmske i kazališne adaptacije, ova priča dobila je i svoju opernu verziju, s glazbom Julesa Masseneta i prema libretu Hanri Caïna iz 1910. Godine 1964., pak, napravljen je i mjuzikl, Čovjek iz La Manche, što sve ukazuje na kontinuiranu popularnost dobrog viteza i njegovih pustolovina.
Prvi je hrvatski prijevod ovog romana Iso Velikanović napravio još 1915. godine i taj se prijevod, dopunjen napomenama Josipa Tabaka, smatra jednim od najvećih prijevodnih postignuća kod nas svih vremena. Naše elektroničko izdanje Don Quijota izvorni je Velikanovićev prijevod, no prenijeli smo neke od Tabakovih komentara, samih po sebi bravuroznih književnih minijatura koje pršte zadivljujućom erudicijom. Ostali komentari sastavljeni su prema tumačima iz više kritičkih izdanja španjolskog izvornika i prijevoda na nekoliko stranih jezika.
Milena Benini
