Trideset ih je. Svaki nešto vrijedi. Neki se odlikuje u svemu, neki u mnogom, po nekoji u samo jednom i to jako, upravo genijalno, a nekoji ni u čemu. Jedan te osvoji srcem, drugi umom.
Mato Lovrak, o svom razredu
Klasik hrvatskog dječjeg romana, Mato Lovrak, rodio se 1899. u Velikom Grđevcu kraj Bjelovara. Otac Matko mu se u početku bavio prodajom muške odjeće po sajmovima u okolici Bjelovara, no potom se nastanio u Velikom Grđevcu sa suprugom. Imali su osmero djece, od kojih su preživjela četiri sina. Lovrakov otac izgradio je s gostioničarem Dobrovićem novu ciglanu. Kuće su se morale graditi od cigle, pa im je posao dobro napredovao. Stoga je mogao školovati djecu. Mato Lovrak završio je Učiteljsku školu u Zagrebu i čitav svoj radni vijek posvetio je učiteljskom pozivu. Bio je jedan od najboljih učitelja koje smo imali u povijesti. U vrijeme dok je još kao jedanaestogodišnji dječak odlazio u školu u Bjelovar, upoznao je da ljudi u gradu katkad žive i lošije nego na selu, a da su djeca slabijeg imovinskog stanja ponekad zlostavljana i zanemarena. Kasnije, kao učitelj, naročito je pazio na ravnopravnost djece u svom razredu. Za Prvog svjetskog rata bio je vojnik u Sisku. Nakon rata, mladi ljudi koji su završili školovanje morali su ići raditi, prema odredbi vlade, u manja mjesta. Prvo učiteljsko mjesto Mato Lovrak dobio je u Kutini (1919.). Mnogi nastavnici uglavnom su radili tako da su diktirali djeci, pa drugi dan tražili da ona te sadržaje napamet izgovaraju. Mato Lovrak nije želio tako poučavati, već uz razgovor, uz igru i uz razumijevanje. Zato je ubrzo bio premješten u još manje mjesto – Iločki Klokočevac. Tamo je trebao voditi razred sa četrdesetoro muške i ženske djece! U tom razredu neki su išli u drugi, neki u treći, a neki u četvrti razred (kombinirani razredni odjel). Uz veliki napor da se osmisli takva kombinirana nastava, Mato Lovrak je imao velikih muka da preplašenu djecu oslobodi za nastavu kakvu je želio provoditi. Evo kako on govori o tim, za njega prijelomnim, učiteljskim danima: (…) đaci se dižu kruto, disciplinirano, bez životnog izraza na licu i pozdravljaju novog nastavnika čudno, monotono, »pjevajući« neki pozdrav svi u jedan glas. Nastavnik odmah ulazi k njima između klupa i zapitkuje ih, želi s njima razgovarati, a oni sjede ukrućeni kao panjevi, kao od kamena isklesani. Lica nisu dječja, nisu mila, nisu prirodna. Iz očiju izbija izraz straha i grozne pokornosti, bezvoljnosti i neke apatije, da ne kažem zaglupljenosti. Novi učitelj odmah opaža, u kakvu je školsku sredinu upao. Duša hoće da mu svisne od jada, kad pomisli, koliko će vremena, muke i truda trebati, da se ova djeca smekšaju, zagriju i ožive. (…) On sada obilazi pojedince, pa ih toplo, očinski pita nešto iz njihovog privatnog života. Nekoji od njih ustaju i samo stoje, a gledaju ne u učitelja, već u prvi zid, u sliku kralja ili u raspelo. Oni stoje kao da ne znaju lekciju i čekaju strpljivo na kaznu. Novi nastavnik obilazi svakog pojedinog učenika. Svakog nešto pita. Ima li kravu kod kuće? Ide li s tatom kada na sajam? Vozi li vreće sa žitom u mlin? Đaci ili ne odgovaraju ili se smiju. Valjda im novi nastavnik izgleda malo budalast. Kakva su to pitanja? Pa kako on ta pitanja izgovara? Ne kao učitelj, nego kao otac đaka, kum ili susjed. (…) Učitelj prolazi između redova klupa, nekome đaku stavlja ruku na rame, nekoga i pomiluje po kosi. Ne, to ne može biti pravi učitelj. To se netko zaletio u razred u zabuni. Pravi će učitelj doći iza ovog. Taj će biti onakav, kakav je bio njihov prijašnji, koji ih nikada ništa nije pitao, nije obilazio oko njih. Sjedio je samo za stolom, vikao je i udarao debelom batinom ili jakim ravnalom po stolu. Mato Lovrak se nakon ovoga iskustva zarekao da će biti učitelj kakvoga djeca trebaju, kojega se neće bojati nego će ga voljeti i poštovati, smatrajući svoj posao svetim. Zalagao se za dobro, za pravičnost, za ravnopravnost dječaka i djevojčica i odavanje priznanja onima koji ga zaslužuju. Više puta tijekom godine priređivao je i predstave u kojima su đaci glumili. Nije išlo lako. Učitelj i đaci razgovaraju cio dan neusiljeno, prirodno, dakle kao ljudi u domu i na ulici. Učitelj galami i jadikuje, djeca isto tako. U razredu se i šuti i s lakoćom radi. Posao se voli i ne voli. Smijeh i plač. Buka i tišina. Duhovi se prijetnjom moraju umirivati. Sve u svemu, u razredu je pravi život, sa svim svojim manama i vrlinama jedne skupine, zajednice ljudi. Jedno naglašavam: više je buke, nego tišine, a one tišine, kroz koju bi se mogla »muha čuti da leti«, uopće nema. Prirodan razgovor je glavni temelj svemu radu. Sada đaci više zbore, sada učitelj, već prema potrebi. Učitelju nije posao lak, naročito ako njegov školski nadzornik zahtijeva da mora djeci pružiti svo ono znanje i vještine koje propisuje nastavni plan… Lovrakov sjajan rad s djecom u razredu ubrzo je ipak zapažen, pa je počeo dobivati odlične ocjene od školskih nadzornika, i druga priznanja.
Ponekad je smetao odraslima u mjestu gdje je učiteljevao, jer se borio protiv općeprihvaćenih poroka. Jednom je poveo akciju protiv nekontroliranog pijenja alkohola, u mjestu gdje je gostioničar rakijom stvarao ovisnike i od odraslih i od djece. Poticao je seljake da se više bave pčelarstvom, a manje kotlovima s rakijom. Prva supruga Mate Lovraka Helena umrla je na porođaju zajedno s djetetom. To je za njega bilo vrlo teško razdoblje. Nakon nekoliko godina oženio se po drugi puta, a njegova supruga Zora bila je također uspješna učiteljica. Kad su oboje dobili premještaj u Velike Zdence (1926.), dobili su kćer Đurđicu. U tome mjestu nije bilo struje, pa je Mato Lovrak, uz svjetlo lampe na petrolej, na katu škole u kojoj je stanovao, pisao roman Vlak u snijegu. Trideset i pet godina radio je kao učitelj, pa je i njegova proza tematski vezana uz školsko dijete i školski život. Nije priznavao bajkovitu i fantastičnu literaturu, niti razumio njenu umjetničku i životnu vrijednost, pa je protiv nje čak vodio i polemike preko časopisa, što današnjem čitatelju izgleda pomalo smiješno. Smatrao je da književnost koju čitaju djeca treba isključivo biti o njihovom životu i pisana realistično. Taj njegov stav danas nije održiv. U svakome slučaju, razvio je dječji realistični roman, udaljivši ga od pomalo bajkovite osnove kakvu ima, primjerice, roman Ivane Brlić-Mažuranić Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Najvažnija djela su mu: Slatki potok i druge priče za djecu (1930.) u kojima opisuje doživljaje maloga Vlade koji je iz grada došao stricu na selo i tamo se zbližio s dječakom Milanom s kojim upoznaje prirodu; Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice (1933.) objavljeni su iste godine i to su najpoznatija djela Mate Lovraka; Divlji dječak (1934.), antialkoholičarski roman nastao u vremenu akcije hrvatskoga liječnika Andrije Štampara koji se borio za prosvjetljivanje i zdraviji život stanovništva; Neprijatelj br. 1 i Micek, Mucek i Dedek (1938.) o djeci koja rastu u Zagrebu pred početak Drugoga svjetskoga rata i kojima roditelji rade do večeri a ona su prepuštena sebi, ili bakama i djedovima; Francek Drugi Hrabri (1938.) govori o sedmodnevnom izletu na koji vodi učitelj svoje prvašiće iz Zagreba u Veliki Grđevac; Anka Brazilijanka (1939.) je dirljivi roman o djevojčici bez roditelja koja se zbližava s radnikom u ciglani koji je imao vrlo težak život (radio je kao sezonski radnik čak u Brazilu) i on je na kraju posvaja; roman Prijatelji (1941.) govori o tome kako je prijateljstvo važnije od novca i kako novac može imati poguban utjecaj na ljude.
Mato Lovrak je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio učitelj u Topuskom i u Zagrebu. Održavao je nastavu u svakojakim improviziranim prostorima (Dom za starije osobe, privatni stanovi), a djeca su dolazila privučena njegovim pričama, čak i u danima kad je Zagreb bio bombardiran od savezničkih zrakoplova. O životu u Zagrebu u vrijeme Drugoga svjetskoga rata napisao je roman Iskrica (1959.). Budući da mu je kuća srušena u bombardiranju 1945. godine, Mato Lovrak je uselio u zgradu Učiteljskoga doma u Zagrebu. Kad je otišao u mirovinu, između ostalih djela napisao je i roman Devetorica hrabrih (1958.), u kojemu govori o samostalnom izletu djece iz jednoga razreda u Patkovac (kod Samobora) i njihovim doživljajima. Jedno od djece je i dječak u kolicima koji boluje od paralize. Pokazuje se da djeca mogu samostalno odlučivati, potaknuta vjerom učitelja u njihov razbor i zaštitničkim pokroviteljstvom podvornika škole.
Osim romana i zbirki pripovijedaka, za potrebe nastave napisao je i pedesetak igrokaza (često jednočinki), koji su sačuvani u rukopisu u Hrvatskom školskom muzeju, te radio-igrokaze (Paviljon najmlađih, Zimski sladoled, Milom ili silom).
Radnja Lovrakovih djela događa se u njegovoj sadašnjosti, a djeca uvijek imaju središnje uloge. U njima se Lovrak nije samo pokazao kao dobar književnik i pedagog, već i kao dobar psiholog. Osim toga, znao je poticajno razmišljati o društvenim problemima svoga vremena. Kad uzmemo u obzir da pojam »njegovo« vrijeme znači raspad Austro-Ugarske monarhije, Kraljevinu Jugoslaviju, Banovinu Hrvatsku, socijalističku Jugoslaviju i mnoge promjene društveno-političkih sustava – jasno je da je riječ o složenim prilikama. U godinama kad počinje objavljivati, romane i pripovijetke za djecu pišu, primjerice, Ivana Brlić-Mažuranić, Vladimir Nazor i Jagoda Truhelka. Njegov je vršnjak proslavljeni Erich Kästner. U Lovrakovim djelima možemo naći poveznicu s Kästnerovim ako obratimo pažnju na stil pisanja (kratke i jasne rečenice, fina duhovitost u opisivanju odnosa među likovima, iskrenost i udubljivanje u način razmišljanja djeteta, povjerenje u samostalnost i zdrav razum najmanjih).
Mato Lovrak se među književnicima svoje generacije izdigao sposobnošću doživljavanja djeteta i svog učiteljskog poziva, stvarajući u svojim knjigama uvjerljive likove i dječje družbe. U dramatična zbivanja unio je sav svoj optimizam, zagledanost u sve srećice i nevoljice naših školaraca, te nepokolebivi humanizam koji nikakve nedaće, ni bijeda ni rat, ni kakva bilo nevolja, nisu mogle poljuljati. Nije bilo pravog romanesknog nasljednika Ivani Brlić-Mažuranić dok se nije tridesetih godina pojavio Mato Lovrak. Njegovom pojavom hrvatski dječji roman nastavio se na vrijednosti koje je zacrtala Ivana i ušao u zreli tijek.
Umro je u Zagrebu 1974. godine.
Mnoga Lovrakova djela za djecu su dramatizirana, a najpoznatiji romani su mu ekranizirani i danas svima dostupni (Vlak u snijegu režirao je Mate Relja 1976. godine, Družbu Pere Kvržice Vladimir Tadej 1970.). Djela su mu prevođena na strane jezike, doživjela su i brojna domaća izdanja, kao i tiskanje sabranih djela. U njegovu čast i sjećanje ustanovljena je značajna manifestacija Lovrakovi dani kulture, koja se svake godine održava u njegovom rodnom Velikom Grđevcu u školi koja i nosi njegovo ime, i kojom se prilikom proglašava i godišnja državna Nagrada »Mato Lovrak« za najbolji objavljeni dječji roman.
dr. sc. Diana Zalar
