Johanna Louise Heusser (udata Spyri) rođena je 1827. godine u Hirzelu u Švicarskoj, u velikoj obitelji gdje je bila četvrto od šestoro djece. Imala je tri sestre i tri brata. U to vrijeme nije bila rijetkost da djeca umiru, pa joj je tako i jedan brat prerano preminuo. Otac joj je bio liječnik, a majka domaćica i pjesnikinja. Johanna je tako odrastala u okrilju obrazovane i pobožne obitelji; njezina obitelj omogućila joj je solidno obrazovanje. Tijekom djetinjstva zavoljela je prirodu i život u prirodi, kojom je njezin rodni kraj obilovao. U svoja književna djela utkala je tu ljubav, a priroda će biti okruženje za sve njene važnije likove. S petnaest godina preselila je kod svoje tete u Zürich, kako bi se mogla školovati. Povremeno će i kasnije odlaziti u taj grad, ali nikada neće ništa u njenim mislima nadjačati ljubav za život uz mirise i ljepotu švicarskih planina.
Sa sedamnaest godina na neko vrijeme odlazi u Yverdon kako bi naučila francuski jezik, a zatim se vraća u svoj rodni kraj. Bilo je to doba brojnih političkih previranja u Švicarskoj, pa se vratila u dom roditelja gdje je do svoje dvadeset i pete godine pomagala majci u obrazovanju mlađe braće i sestara. U dvadeset i četvrtoj se zaručuje, a zatim godinu poslije, 1852. i udaje za odvjetnika i novinskog urednika Bernharda Spyrija. Njezin je suprug bio bliski prijatelj tadašnjih uglednika kao što su skladatelj Richard Wagner i književnik Gottfried Keller. Godine 1855. bračni par dobiva svoje prvo i jedino dijete – Bernharda Diethelma. Nažalost, Johanna se ne snalazi najbolje u ovoj novoj ulozi supruge i majke – iz pisama što ih je pisala prijateljici Betsy Meyer, doznaje se da je bila usamljena i nedostajali su joj prijatelji, sestre i majka. Njezin je suprug puno radio i često izbivao iz kuće. Možda su to bili razlozi što je Johanna oboljela od depresije.
Na nagovor prijatelja kojima je davala na čitanje svoje priče, Johanna se ohrabruje i počinje pisati za objavljivanje. Godine 1871. objavljuje priču List na Vronyjevom grobu. To je priča o teškom životu žene kojoj je suprug alkoholičar, a ona ne vidi drugoga načina da se bori osim molitve. Danas nam takva poruka nije uvjerljiva niti posve razumljiva, no treba znati da u devetnaestome stoljeću ženama nije bilo omogućeno da se zapošljavaju na raznolikim radnim mjestima kao danas. Očekivalo se da budu dobre domaćice, majke i supruge. Stoga najčešće nisu imale svoje izvore novca, niti samostalnost. Stoga su rijetko u braku bile ravnopravne u odlučivanju. Nije bilo ni rastava kao danas, jer mnoge od njih ne bi imale od čega živjeti. Pokret za ravnopravnost spolova zapravo se razvio puno kasnije nego je napisana gore navedena priča – tijekom drugoga svjetskoga rata kad su žene pokazale da, u nedostatku muškaraca (koji su morali otići na ratišta), mogu jednako dobro, a ponekad i bolje obavljati poslove koje su do tada obavljali isključivo muškarci (rad u tvornicama, vožnja tramvaja itd.) Dakle, iako nam danas pouka Johannine priče može biti nerazumljiva i pomalo udaljena, ona je tada vjerno oslikala sudbine mnogih žena devetnaestoga stoljeća, što je tadašnja publika dobro prepoznala. Nakon sjajnog odjeka svojeg prvijenca, Johanna nastavlja pisati i objavljuje niz pripovijedaka za odrasle.
U svojim je djelima za odrasle nastavila kritički pisati o tadašnjem društvu, razotkrivala je loš položaj žena i djece. Na taj je način željela pridonijeti da se stvari poboljšaju i da svi koji pročitaju njene priče postanu svjesniji da se nešto mora učiniti. S druge strane, danas su njezine priče jako korisne povjesničarima i kulturnim radnicima, jer se na osnovi njih može puno saznati o društvenim događajima i životu ljudi u devetnaestome stoljeću. Drugačije je s njenim djelima za djecu. Ona su doživjela veću slavu među književnicima i čitateljima (malim i velikim) nego među povjesničarima. Pisanje i aktivan život pun humanitarnog rada pomogao je spisateljici da prebrodi tešku tragediju – smrt sina i supruga u istoj godini (1884.).
S četrdeset i osam godina postaje članica uprave Više škole za djevojke u Zürichu, gdje radi punih sedamnaest godina. Tada je pronašla dovoljno nadahnuća i vremena da napiše prve priče namijenjene djeci i onima koji se bave djecom. Nazvala ih je Priče za djecu i one koji vole djecu (Bez doma, Izbliza i izdaleka, 1879.).
Najveću joj slavu donose dvije knjige o neobičnoj djevojčici Heidi. Godine 1880. objavljuje prvi dio romana, Godine učenja i putovanja. Jako ju je razveselio i ohrabrio uspjeh koji je to djelo postiglo u čitatelja, pa ubrzo slijedi i nastavak: Heidi koristi ono što je naučila (1881.) I taj dio Heidinih doživljaja čitao se jako dobro, pa je priča o Heidi postala pravi klasik među svim generacijama, i najbolji književni uspjeh Johanne Spyri. Načinom pisanja pripada romantičkom stilu (osjećajnost likova ima veliku ulogu i često je naglašena, ljubav prema zavičaju i domovini također, Heidin djed pomalo je tajanstven lik čija je prošlost poput tamne sjene koja ga prati i od koje bježi dok ne sretne Heidi), ali tematikom je vrlo vezano uz istinski život na švicarskom selu. Neobično druženje dviju posve različitih djevojčica i duhovite suprotnosti koje Heidi veselo komentira i u svemu nalazi optimizam razlogom su za to da je ova knjiga bila omiljena u čitateljica ženskoga spola. Tome je pripomogla i dinamična radnja koja se odvija u zaokruženim ciklusima (Heidi na selu kod djeda, Heidi kod Rottenmeierovih, Heidi se vraća djedu, Klarino ozdravljenje).
Za života Johanna Spyri je objavila trideset i jednu knjigu i dvadeset i sedam zbirki pripovijedaka. Umrla je 1901. godine u Zürichu. Priča o Heidi jedna je od najpoznatijih dječjih knjiga uopće, simbol je njezine domovine Švicarske, omiljena je na svim kontinentima, prevedena je na preko 50 jezika, te je doživjela nebrojene filmske, animirane i druge adaptacije.
dr. sc. Diana Zalar
